Ne mozemo da igramo sa Francuskom, Grckom, Italijom odnosno sa najjacim ekipama jer smo nosioci u prvom sesiru. Sve sto dodje od ostalih ekipa veliki smo favoriti.

kao i prošle godine, sredinom sezone izbacujem neku našu power rankings listu po pozicijama. Tada sam bio malo opširniji sa po 6 imena za svih 5 pozicija, mislim da je to nepotrebno, za neke igrače je jasno da ne mogu završiti na konačnom spisku, a za dobru sezonu i dobar dojam se mogu pohvaliti u honorable mention dijelu.

Kriterijumi? Suvi kvalitet, trenutna forma, stare zasluge, potencijal, i ono najspornije - moj lični eye test. Takođe, pozicije uzimaju s rezervom, naravno da nikoga ne možemo ograničiti jednom pozicijom u modernoj košarci, ovo je samo okvir za lakše klasifikovanje. 

PG

1. Miloš Teodosić. Top nivo je i dalje tu. Teo drugu godinu uzastopno drži nivo jednog od najboljih bekova Evrope (15 poena, 6.3 as, 38% za tri poena, 57% dva poena) i tako pokazuje da je u onom spornom dijelu možda glavni problem bio Messina koji je u poznom dijelu svoje evropske karijere imao puno problema sa nekim igračima. Teo i sa Itoudisom i sa Đorđevićem ima odličnu hemiju, tako da je njegov status zabetoniran.

Da, baciće neku debilnu loptu u tribine, ispucaće koju trojku više, postoji i opasnost da svojom "kanalčinom" ubije svoj tim do kraja, ali to je rizik sa kojim se mora živjeti, jer na kraju regularnog dana, on je taj sa kojim imamo luksuz da možemo dobiti svakog protivnika na svijetu osim SAD.

2. Stefan Marković. Povreda ga je stvarno sjebala u trenutku kada je igrao možda i najbolju košarku karijere, i nosio Unicaju kao jedan od boljih timova EL. Sa njim za razliku od Tea nema iskakanja iz kolosjeka - dobijaš top pressing igrača, top odbranu 1 na 1, odlične specijale zahvaljujući dobrim kapiranju sa Đorđevićem i Teom, a u zadnje dvije godine spot up trojke su se digle sa nivoa katastrofalnog na prihvatljivo. 7 poena, 5 asistencija i 2 skoka u limitiranoj minutažu na 20 minuta zbog maksimalnog trošenja u odbrani, Plaza mu je bukvalno prepisao ulogu iz reprezentacije i u klub, i to odlično izgleda. 

Ostaje malo upitnik hoće li se neke stvari nakon povrede promjeniti, ali treba ipak vjerovati u njegov duh i mentalitet, za neke druge igrače bi ovo bilo opasno, ali vjerujem da će Stefan na ljeto biti u svom klasičnom izdanju.

3. Stefan Jović. Hvala Čovićevoj nestrpljivosti sa Mekelom, i hvala Williamsovoj ljubavi prema opijatima, Jović je konačno dobio svoju ulogu prvog pleja Zvezde. S obzirom na to da mu je ovo prva prava sezona sa maksimalnim ingenerncijama, nešto skromnije procente šuta (uz odlične osnove brojke 12.8 poena i 7.5 asist) ne treba uzimati za zlo jer u kontekstu njegove projektovane uloge u reprezentaciji to i nije toliko bitno.

Ključno je to da ima fizikalije da kopira Markovićevu pitbul odbranu, i ima plejmejkerski gen da izbaci džepni pas za centra kao Teo. Njegov put u konačnih 12 zavisi od nekih drugih stvari, prije svege željene kompozicije rostera, ali njegov status reprezentativca (čovjeka koji je u 15) ne dolazi u pitanje. 

4. Ognjen Jaramaz. Moj stari ljubimac nastavlja sa kontinuiranim napretkom, iako sam ja ove godine očekivao veći skok. Problem je nastao u obavezama njegove agencije jer je Nikola Ivanović dobio priliku da revitalizuje svoju karijeru kao jedan od bitnijih pitomaca Beobakseta. U svemu tome, Ogi se opet fino snašao, Milojević mu pronalazi dionice i pušta ga da izdivlja kada osjeti da može. Ovo "izdivlja" u Jaramazovom slučaju nije pežorativno, naprotiv, kako mu stil igre nalaže brzinu i tempo košarku, to je kod njega poželjno. 

11.3 poena uz 3.2 skoka ne oslikavaju ništa posebno, ali Ognjen i dalje plijeni svojim stilom igre, suludim ulazima, zakucavanjima, brzim kontrama, polako i sigurno, ulazi u neku ulogu "srpskog Llulla koju sam mu nametnuo prije 2-3 godine. Partija protiv vodeće Budućnosti je bila fin putokaz kuda bi mogao da ide. Nadam se da će dobiti poziv na širi spisak.

SG

1. Bogdan Bogdanović. Stvari polako dolaze na svoje mjesto. Nakon što je ljeto proveo bez pravog treninga zbog povrede, i nakon što je na EP zbog toga naglo oborio formu u odnosu na prethodno SP, ni ulaz u novu sezonu nije mogao biti bolji. Od decembra kreće blagi uspon koji je kulminirao u poslednje vrijeme gdje je Bogdan vjerovatno najproduktivniji spoljni igrač Fenera. Boost samopouzdanja je došao sa game winnerima protiv Khimkija i onog turskog kluba s ludim imenom, a energija se prenjela i na jake EL mečeve zaključno sa Kubanom prošle sedmice. 13 poena, 3.7 asist. i 3.3 skoka su prosjeci u ovom novom intervalu, dok u turskom prvenstvu čini mi se ima i bolje brojke (a nemam snage boriti se sa njihovim sajtom da vadim).

Što se tiče nekog ličnog dojma, nadam se da će u Saša odustati sa njim na poziciji 3 bez obzira koliko smo kratki na tom mjestu, jer je evidentno da se radi o klasičnom 1/2 beku, kada igra sa Dixonom odličan je bez lopte u kruženju, dijamantu i povremenim izolacijama, a sa Sloukasom ili Hickmanom često napada kao primarni kreator, uz tradicionalno naglašenu PnR saradnju sa Veselim.

Povreda jeste neko opravdanje, ali generalno ostao je dužan navijačima zbog prošlog ljeta, i nadam se da ga možemo i u Beogradu imati u sadašnjem Fener izdanju.

2. Nemanja Nedović. Plazino (za mene jedan od boljih trenera u Evropi) insistiranje na njegovom dovođenju je po meni veliki kompliment, i vidim da su izgradili dobar odnos. Plaza je njega poput Markovića zamislio u spec. izdanjima, tako su mu i dionice uglavnom ograničene na 15 minuta. To može biti problem, mislim da je za Nemanju prerano da se ograniči na to sada kada je u naponu svojih (inače nadprosjelnih) fizikalija. Shvatam da je Evroliga izazov i da se mnogi žrtvuju zbog nje, ali nekako bih ga volio vidjeti u nekom klubu sa 25-30 minuta i sa većim ovlašćenjima u napadu. U prvenstvu je to 8 poena i 2 asist za 15 min. a u EL za nijansu manje. 

On ima 24 godine i određeni rejting u Evropi, i ne bi mu bilo loše da ode negdje da spusti nogu sa gasa i vidi koliko može, s druge strane, u kontekstu reprezentacije ovo je daleko bolja stvar, jer faktički ima istu ulogu kao i tamo, i jakoj konkurenciji, što je odlična priprema za naše ljeto. 

3. Dragan Milosavljević. Prva sezona u inostranstvu može da bude stresna za igrača, međutim Gagi je taj prelaz odradio vrhunski. Jasno je da ga Obradović voli, ali nisam očekivao da će ovako brzo prihvatiti ulogu lidera. Sinoć je u Evrokupu imao maestralnun utakmicu (16p, 10sk, 9as) koja ukratko opsuje njegov značaj za ovaj tim Albe. U prvenstvu 13.2 poena uz 58% iz igre, u Evrokupu 15 poena uz 42% iz igre, za sveukupno jako dobar dojam. 

Što se tiče reprezentacije, vjerovatno će opet biti na granici hoće li u konačni roster ili ne, ali nekako mi se čini da je na EP mogao imati nešto veću šansu, pogotovo jer je Kalinić bio u lošoj formi a Bogdan hronično nesnađen za poziciju 3. U svakom slučaju, uvijek je važno imati ovakvog terijera, makar na nekom užem spisku.

4. Marko Gudurić. Svakako se može reći da je iskoristio svoju šansu i da se upisao u potencijalna iznenađenja za novu akciju reprezentacije. Nije to više mlad igrač, on je sada i zvanično senior i oni koji ga duže prate su očekivali ovako nešto. I dalje nema baš jasno definisanu ulogu u Zvezdi, ali njegova sposobnost da uđe hladan sa klupe i saspe svoju kvotu šuteva otvara prostor da se nađe u nekim kombinacijama za ulogu u reprezentaciji.

Njegovih 7.5 poena uz 41% za tri poena u prilično tijesnom rosteru Zvezde odaju fin potencijal, za koji se nadam da će dobiti pravu glazuru već naredne sezone u starterskoj ulozi. 

SF

1. Nikola Kalinić. Niko Srbiji letos protiv Litvanije nije falio kao Kalinić. Njegov mečap za Kuzminskasom je ustvari bio ključ našeg poraza u polufinalu, i velika je šteta što nije sačuvao nivo iz Španije za taj turnir. Kalinić je prije svega psihološki pao, došlo je i vjerovatno do nekog prekida komunikacije sa Đorđevićem vjerovatno zbog banalnih stvari. Nikola je jedan od onih "seljačkih košarkaša" koje mi u Srbiji u poslednje vrijeme tako ažurno pravimo, te konstantne priče sa sudijama su na prvi pogled banalna stvar, ali mogu i da naprave problem. Možda samo to, možda i nešto više, ali bilo je očigledno da on i Saša nisu na istom nivou kao ranije.

To naravno ne mora da bude veliki problem. Kalina je otišao odavde, stigao je kod Željka gdje je još više morao da se podredi timu i posveti svom PhD-u ultimativnog šljakera, i to za sada ide jako dobro. Gledao sam dosta Fener, i prema očekivanju, disciplina je na top nivou, tako da ga vjerovatno možemo očekivati ponovo fokusiranog u reprezentaciji. Dobija urednih 20 minuta po meču, 5 poena, 3 skoka i 2.5 as uz standardnu dozu agresije i čvrstih faulova. U tom izdanju treba i nama, uz potencijalnu dodatnu vrijednost u šunjanjima niz čeonu liniju gdje čeka Teov višak ili uz bolje procente spot up trojki koje je imao u Zvezdi uz prilično veliku potrošnju.

2. Vladimir Lučić. Njegove borbe za povredama su kreirale ovu poziciju kao najveći problem reprezentacije u Sašinom mandatu. U odnosu na prošle sezone, u ovoj mu je minutaža pala na 15 minuta dolaskom San Emeterija, i to je zapravo jedina mana ove sezone. Looch igra u jednom od boljih timova Evrope, ima standardnu rolu u rotaciji i kao takav je u idealnom treningu za reprezentaciju. 6 poena u novoj doziranoj ulozi nije tako loš učinak, pogotovo kada se vidi šta može donijeti reprezentaciji. 

On je u prošlom play offu za Valanciu bio jedan od ključnih igrača u niskoj postavi gdje se profilisao kao jedan od boljih defanzivaca lige u djelu preuzimanja, čak je imao neke dionice gdje je izgledao kao euro verzija Dreymonda Greena gdje je u osnovnoj postavci leđima čuvao Reyesa, a na preuzmanju nogama je pratio Llulla. To je vrijedan kapital za svaki tim pogotovo za Srbiju koja je na SF prilično hendikepirana. Prije neki dan je dao intervju gdje je potvrdio da je 100% zdrav i da želi da igra za reprezentaciju, sad ostaje samo da vidimo da li ga je Đorđević precrtao.


3. Vladimir Micov. Svi mi znamo objetkivne okolnosti zbog kojih Micov ne treba biti ovde, ali bez obzira na to, prosto mu se mora odati priznanje jer igra jednu od najboljih sezona u karijeri. Njegovih 15.6 poena uz 3.3 skoka u izuzetno jakom timu Galate dovoljno govori do kakve igračke zrelosti je došao. U vrhu su turskog prvenstva, odlično guraju u Eurocupu, a Micov je trenutno najproduktivniji igrač tima. Trojke šutira brutalnih 55%, u velikoj pobjedi protiv Fenera je imao nekoliko ključnih prodora, odbrana standardno dobra... Prosto, kompletan igrač, profesionalac, igrač koji se u Evropi već godinama plaća sa preko pola miliona po sezoni.

To jeste veliko, ali naravno da nije veće od ega Saše Đorđevića, tako da su male šanse da dođe do nekog preokreta u njihovom odnosu. Šteta, jer ovo je igrač koji bi mogao zaokružiti vrhunsku rotaciju spolja. 

4. Marko Simonović. Nepostojanje stalnog i konkretnog rješenja na SF mene primorava da na ovom spisku i dalje držim Simona, iako već gazi 30-u. Prosto, kod njega je sve to prilično jednostavno, zna šta igra, zna koliko treba da igra, i to radi dovoljno dobro da ga se mora uzeti u obzir. Njeova 7,4 poena za 20 minuta u Zvezdi  ne ostavljaju bez daha, ali poenta je u tome što se on idealno uklapa u ulogu sleepera sa klupe koji lako ugrije ruku i koji može pogađati u serijama otvorene trojke, i praviti smetnje protivnicima na drugoj strani terena, tj. pošteno ispucati svoje faulove do bonusa. 

Da Zagorac nije doživio ovu povredu teško da bih Simona držao ovde, ali realno, nemamo pojma kako Rade izgleda u ovom trenutku tako da je ovo trenutno realnost. 

PF

1. Nemanja Bjelica. Moje crne slutnje su se obistinile, velika gužva unutra i nedostatak bilo kakvog sistema su napravili veliki rookie zid za Bjelog. Ne sumnjam da Mithcell vidi šta on može, ali on prosto sam ni znanja ni autoriteta da njega kao faktor ubaci u sistem gomila mišića i mladog testosterona koji drma ekipom. Na početku sezone je sve krenulo dobro, ali nakon lakše povrede, sve se raspalo tako da sada tavori na 4.6 poena i 
3.6 skokova.

Međutim, to nas ne bi trebalo pretjerano da brine. Bjeličina uloga u reprezentaciji je već tri godine formirana i više puta isprobana, i mislim da nema straha da će ova košmarna sezona da utiče na njega. Štaviše, ako ostane tamo do kraja i završi sezonu već u aprilu, vjerujem da će imati dovoljno vremena da se odmori i da puca od želje da se dokaže baš na samom turniru u Kombanku. Nema tu nikakvih tajni, mi smo jedna od rijetkih reprezentacija koja ima luksuz da može vući napade preko point forwarda, i to je jedna od glavnih stavki koja nas odvaja od konkurencije. Samo da on ostane zdrav, a vjerujem da će s vremenom i u Minnesoti shvatiti šta imaju.

2. Nikola Jokić. 8,7 poena, 5,4 skoka, i puno tekstova i hvalospjeva je rečeno o njemu, nema se potrebe sada ponavljati. Jokić je kapital koji bi mogao rep. Srbije dići na još jedan viši nivo, zahvaljujući svojoj sposobnosti da operiše i sa niskog i sa visokog posta, može da se ukombinuje na 4 i 5 sa bilo kojim visokim igračem Srbije. Đorđević baš nema puno iskustva sa novim i specifičnim tipovima igrača, ali vjerujem da će Nikolu ipak uspješno uključiti u sve setove, tj. da će morati naći 20 minuta po meču za njega. 

Treba biti oprezan, jer sistem takmičenja i kompozicija tima su takvi da on sav ovaj hajp sigurno neće kvalitativno moći prenjeti u reprezentaciju već sada na početku, i zato je ovo bitno shvatiti samo kao njegov veliki početak.

3. Milan Mačvan. Nije se svađao sa Sašom kao Micov, ali realno postoji određena ideja da oni nisu na istim talasnim dužinama po pitanju košarke. Međutim, Mačvanove igre ove sezone se ne mogu ignorisati. On je vjerovatno najkonstantniji visoki igrač Milana, i uz Simona i Gentilea najbolji igrač, i vjerovatno je njegova povreda sredinom novembra bila ključna da iznenađujuće ispadnu iz EL. Odlično se uklopio u novi sistem, dok se ostali traže, on je brzo kliknuo sa Repešom i sada je na jako dobrih 10.6 poena i 5 skokova na 22 minuta po meču.

Ja i dalje mislim da postoje modeli u kojima on može igrati uz ovaj tim, pogotovo kao streč četvorka i dobar skakač, dok s druge strane gubimo na tempu i brzini... Ali opet, sa Bobijem definitivno nećemo uvijek moći igrati brzo kao i do sada, tako da je to možda prozor koji ostavlja šansu za povratak Mačvana u reprezentaciju. Jer osnovni uslov, njegova forma i igra su tu, sad je sve na Saši.

4. Luka Mitrović / Zoran Erceg. Jedan je povrijeđen dugo, drugi i dalje ima produženi odmor i odbija ponude, prosto, ne mogu se odlučiti ni za jednog, dok ih ne vidim na terenu, a startne pozicije su im iste jer je jedan solidan potencijal i dokazano koristan igrač, a drugi prekaljeni veteran odlično isproban u roli trećeg visokog u rotaciji, sa ogromnim iskustvom i stabilnom timskom igrom. 

C

1. Miroslav Raduljica. 11,5 poena i 3.7 skokova za 20 minuta jasno oslikavaju njegov stil igre. Radulj je ultimativna PnR mašina, igrač ogromne mase koji napravi dobar blok, a usputi  neuobičajeno brz u otvaranju iz pika gdje uz dobrog pleja može napraviti štetu svakoj odbrani. Au reprezentaciji bogu hvala ima dobrog pleja. Svi mi znamo objektivne probleme koje on donosi, prilično tanku odbranu i često nonšalantan pristup igri, ali dvije godine kao nosilac igre reprezentacije i ova godina sa Sašom u Atini ne ostavljaju mogućnost da tu bude nekih iznenađujućih promjena. Bobi se vraća u reprezentaciju, ali Raduljica će sigurno imati svojih garantovanih 20 minuta, naravno, u istim smjenama sa Teom.

Ostaju određena pitanja oko njegovog zdravlja, poznat je kao čovjek koji ne trenira puno i nije oličenje sportskog života, u poslednje tri godine gotovo da nije igrao klupsku košarku i dolazio je svjež u reprezentaciju, možda bude nekih promjena i problema sada kada dođe na pripreme nakon pune sezone u klubu.

2. Boban Marjanović. Nadam se da zemljak Pop neće imati fiks ideje sa Bobijem i da ga možemo očekivati u reprezentaciji. Kod njega nema više nikakvih tajni, onaj zaokret u karijeri pri dolasku u Megu je jedna od najboljih stvari za našu košarku u novije vrijeme- Saša čeka Bobija, i ima spremne setove za Bobija, i spreman je prilagođavati ostale igrače Bobiju kada je on na terenu, i za napad a i za pokrivanje njegovih rupa u odbrani. Vidjeli smo prošle godine šta nam je uradio Valančiunas kada nismo imali dovoljno mesa da bacimo na njega, ovo će biti jedan fin napredak na tom polju, naročito nakon što se Bobi vrati u FIBA košarku bez def. 3 sekunde.

Bobanove brojke su nebitne u kontekstu male minutaže, prosto, bitnije je to što smo vidjeli da može da se snađe i na veće terenu i uz brži ritam igre nego u Evropi. To će biti i od velike pomoći Đorđeviću kada bude slaga odbranu iz pika sa njim. Ako se stvari budu odvijale kako treba, on i Raduljica će nam činiti izuzetno zanimljivih 40 minuta na ovoj poziciji.

3. Nikola Milutinov. Njegov transfer u Oly mi je bio misterija od početka, i nažalost nisam puno promašio, Nikola nema puno prostora za igru. Povreda Younga je tu neke stvari pokrenula, i sada vidimo njegove minute iz kola u kolo, naravno, ograničeno, ali bitno je da se pomjera. U prvenstvu igra 13 minuta za 5 poena i 4 skoka po meču, a u EL 10 minuta za 3 poena i 3 skoka po meču. 

U nekoliko navrata je ima fine uloge i tu se vidjelo da je fizički dodatno sazrio, pogotovo u odbrani gdje Oly ne trpi prosjek i švercovanje. Možda je ova sezona bačena u smislu nekog opipljivog napretka, ali znajući kako se radi u Pireju, ima dojam da je Nikola znatno bolji igrač nego prošle godine, i da Đorđeviće neće propustiti da ga povede na pripreme. Za nešto više od toga, naravno, dosta će zavisiti od kompozicije rostera i ostalih kandidata. 

4. Dejan Musli. Kao i u slučaju Stevana Jelovca prošle godine, ne mogu ignorisati tako dobre brojke u ACB. Musli je na 14 poena i 7,5 skokova i nalazi se u Top 5 u MVP poretku lige. Već nakon što je iz Partizana otišao u Megu bilo je jasno koliko mu treba plej da bi pokazao šta zna, jer toga u Partizanu sa Tepićem i Dallom nije bilo. Njegova snaga u gornjem dijelu tijela daje veliku prednost jer relativno lako završava sve oko obruča, agresivan je, zakucava, a sa 24 godine svakako ima još puno toga da ponudi u karijeri.

Zbog mladosti mu daje prednost nad Štimcem.


Ukratko, materijala ima, samo da bude zdravlja, i mislim da su šanse za Rio velike.

nasumično vam fali atleta u reprezentaciji... lijepo je imati vic Teodosića, Jokića i Bjelice ali košarka je sport u kojemu su atletske predispozicije broj jedan.
to se možda i najbolje vidjelo u polufinalu EP-a kad su Litvanci zaigrali malo agresivniji u obrani pa u napadu niste mogli puno toga...

realno osim Nedovića koji je Nba atleta, kao solidne atlete se izdvajaju Kalinić, Milosavljević(ozljeda?) i Lučić(ozljeda?) i donekle Marković i tu priča staje.
S druge strane, Teodosić, Mačvan, Raduljica, Jokić, Gudurić i Marjanović imaju neporpavljive motoričke nedostatke.

Dakle, mislim da bi u repku trebali uključiti par igrača koji nisu neki igrači ali su solidne atlete tipa Dangubić.

evo neke moje postave

1. Teo, Marković, Jović

2. Bogdanović, Nedović

3. Kalinić, Dangubić

4. Bjelica, Jokić

5. Marjanović, Raduljica, Milutinov

Nemanja Bjelica za FIBA okvire ima fini atletizam. Nije da ima "opruge" u nogama, ali može proći većinu čuvara 1-na-1 i završiti na obruču ili dati asist.

Što bi onda rekli za Darija (premda se ponešto i popravio u tom pogledu)?

to su sad sitnice i osobne procjene jeli Bjelica solidan atleta ili ne, ali u globalu Srbija je ispodprosječna ekipa u atletskom smislu. Dijelom tu činjenicu prikrivaju što im igrači imaju dobre fizikalije, pa tako imaš ekipu di  bekovi imaju 2 metra, krilo 205 cm, a centri svi preko 210.

a propos Šarića, neznam čemu on u ovoj priči jer tema nije reprezentacija Hrvatske, već Srbije. Što se tiče reprezentacije Hrvatske ni tu situacija nije bajna s atletske strane, ali su Hezonja, Bogdanović, Babić, Ukić , Bender i Radošević ipak garancije dobre obrane

Prvi put da negdje pročitam da Bjelica nije dobar atleta.

Pa realno nije.

Solidan.

Nije elitni , ali nije ni zakinut za taj segment, da se moze reci da mu je to slabiji segment u igri.