lbj, evo pokušaću objasniti iz par plastičnih primjera.
-Rep. Srbije iz 88 godišta je bila evropski i svjetski juniorski prvak (dobili su u finalu SAD sa Curryem, Beasleyem, DeAndre Jordanom i još par NBA igrača), a daleko bolji od svih igrača iz te generacije (i danas vjerovatno najbolja četvorka Evrope) nikad nije dobio poziv na širi spisak.
-Rep. Srbije iz 89 godišta je bila juniorski prvak Evrope 2007, a iz te ekipe ozbiljnu karijeru ima samo Mačvan, dok s druge strane Vladimir Lučić, Dragan Milosavljević i Stevan Jelovac nisu bili ni blizu tog tima, a danas peglaju jako fine ugovore u evropskoj košarci.
-Rep. Srbije iz 91 godišta (Nedović, N. Jaramaz, Musli, Đekić) je bila juniorski prvak Evrope 2009. godine, a u toj generaciji danas je ubjedljivo najbolji igrač Nikola Kalinić (čeka ga izuzetno bogat evro-ugovor za godinu dvije) iako do prije par godina skoro niko nije znao za njega.
Mogu ti navesti još gomilu takvih primjera, a čisto kao neki pokazatelj razloga zbog čega je većina nas uglavnom indiferentna prema tim listama talenata i prema ocjenama njihove igre.
Prelazak iz djetinjstva u ozbiljan život nije laka stvar, ne u košarci nego uopšte u životu, i mnoge stvari se mjenjaju. Psiha se mjenja, tjelo se mjenja, i mnoge stvari odjednom postaju drugačije i teže. Uljuljkaš se u neki svoj talenat, i u tetošenje okoline, imaš menadžera i roditelje koji ti povlađuju... i onda izađeš na otvoreni teren i ne možeš da mrdneš pored ćelave zvijeri sa krivim čeljustima koju do tada nigdje nisi vidio i za koju nisi čuo...