Hrvati su rekli svoje misljenje o Gee-u sa bloga ispodobruka, pa evo da postavimo ovde i njegovo misljenje o nasoj reprezentaciji.
SRBIJA
Euforija oko lanjskog srebra i finala protiv Amerikanaca se još nije stišala i to je dobro jer će im trebati itekakva pomoć kemije i vjere ako još jednom misle ponoviti sličan rezultat. Srbi imaju odličnu reprezentaciju, kod njih se osjeti da riječi kao "kult" i "srce" nisu samo mrtva slova na papiru, ali nemaju takvu razinu talenta da bi ih se kao momčad moglo smatrati sigurnim osvajačem makar bronce. Uostalom, koliko god da su u drugom dijelu WC turnira digli razinu igre (čitaj: koliko god da je Teodosić na dvije utakmice postao veći James Harden od Jamesa Hardena, osim kraće brade), na kraju su ipak završili baladu s tek devetom koš razlikom (ostvarenom doduše protiv uvjerljivo najtežeg rasporeda, što izbacuje onu klasičnu tezu da im se ždrijeb otvorio kao na primjer Hrvatskoj u Sloveniji) i scoreom od tek 5-4 (sumnjam da je previše momčadi u povijesti osvajalo srebro s takvim rezultatom).
Ako ćemo računati da će opet imati sličan pristup, a po svemu sudeći nema razloga sumnjati u to obzirom na idealnu kemiju između stručnog štaba i igrača, onda nam ne ostaje ništa drugo nego proanalizirati da li je sa strane talenta ovo drugačija momčad od lanjske. Ono što u startu Srbiju odvaja od većine ovih reprezentacija koje se ne zovu Francuska ili Španjolska je to što imaju bekove na koje se mogu osloniti. I ne samo to, već imaju i višak opcija koji pokriva gotovo sve zamislive košarkaške potrebe tijekom jedne utakmice. U doba eurobasketanja u kojem su putovnice Amerikancima postale nužnost kako bi imao nekoga tko može zavrtiti pick & roll, Srbi su krcati rješenjima - uz i dalje odličnog Teodosića, koji će teško ponoviti onakav niz utakmica kao prošlo ljeto, ali koji je i dalje klasa, te Bogdanovića, tu je sada i Nedović, a svakako treba spomenuti i Markovića iako je njegova rola više ona specijalca (sad bih rekao 3&D igrača zadatka, samo što bi me onda odmah napali čitatelji iz Srbije da Marković ne može ubaciti tricu da se postavi na glavu - jebiga, ja njega do prošlog ljeta nisam zapazio, a lani je svaki put kad je trebalo stavio tricu, taman da ga obrane moraju uvažiti dok je na parketu).
Ovaj detalj s bekovima nekako kao da nije dovoljno naglašen, mislim košarka je igra u kojoj je posjed lopte bit svega, a upravo je u njihovim rukama lopta najveći dio vremena. Ako nemaš igrače koji s njom mogu doći od točke A do točke B bez da se spotaknu, onda ni igra koju možeš pružiti ne može biti tečna. Što je razina talenta manja, to je sve vidljivije, a kako je Eurobasket u neku ruku bliži NCAA košarci nego NBA, onda je i jasno da momčad koja ima bekove koji znaju driblati, šutirati i dodavati može ostvariti značajnu prednost.
Na ostalim pozicijama Srbi pak nemaju takav luksuz. Na krilu se doslovno krpaju, lani su otkrili Kalinića kao rješenje iako je on više igrač zadatka i old school trojka koja će pomoći u spot-upu, defanzivno i u skoku, nego pravi moderni swingman koji može igrati s loptom kao dodatni dribler. Ako im zatreba takav mogu ubaciti dugonju Bogdanovića, iako u takvoj postavi postaju previše ranjivi defanzivno, a i Bogdanoviću je teže doći do dobrog šuta nego protiv nižih bekova nad kojima uglavnom ima prednost u fizikalijama. Treći igrač kojega koriste na ovoj poziciji, Simonović ili Milosavljević, ovisno s kojim Đorđević odluči popuniti roster, nije klasa s kojom možeš računati na uspjeh, točnije ozbiljne reprezentacije ne bi trebale imati replacement level igrača po 20 minuta na parketu. A do toga bi moglo doći ako Kalinić uz borbenost pod košem ne donose i 3&D kvalitetu na perimetru kao lani, odnosno ako Bogdanović nastavi igrati mlako kao u većem dijelu priprema (njegova ozljeda ostavila je definitivno traga na izvedbi, nije u sjajnoj formi, a itekako je bitan igrač za ambicije Srbije).
Također, Kalinić je odlična nadopuna uz Bjelicu jer i sam više stretch četvorka u modernoj košarci, dakle dok je jedan na perimetru drugi se uvijek može uključiti u akciju kao dodatni skakač i tako momčadi omogućiti da održava pritisak uz skoku usprkos tome što igra sa šuterom viška. A taj šuter viška nije ništa manje zaslužan za uspjeh Srbije od igara Teodosića na playu - Bjelica je bez premca bio najbolja stretch četvorka lani u Euroligi, a njegov ubojiti šut za tri dobrim dijelom otvarao je prostor Teodosiću da na trenutke potpuno preuzme kontrolu nad utakmicama reprezentacije kao rasna triple threat opcija.
Po mojim projekcijama Bjelica je nakon Goberta, Gasola, Gortata i Valanciunasa najozbiljniji kandidat za MVP-a ovog turnira u kategoriji advanced statsa, što govori sve što treba znati o njegovom značaju za Srbiju. Lani je malo podbacio šuterski, izvukao ga je veteran Teo, ali ovo je sada nova prilika da u reprezentaciji dođe do primopredaje liderske štafete. S njim na četvorci Srbija istovremeno ima i kvalitetu u obrani i mogućnost zaigrati modernu napadačku košarku, a kad mu još dodamo Raduljicu kao partnera pod košem, dođemo do sasvim fino zaokružene petorke. Braduljica baš i nije igrao previše prošle sezone smucajući se između Kine i NBA, ali njegova na energiji bazirana igra zbog toga zasigurno neće patiti. On će svoje pod koševima napraviti, tako da je pravo pitanje tko je njegov back-up, odnosno tko će povući ako startni centar upadne u probleme s osobnima. Lani su imali idealno rješenje u veteranu Krstiću koji se pomirio sa smanjenom rolom i od lidera se bez puno drame pretvorio u korisnog igrača zadatka, pouzdanog centra koji uz solidnu kontrolu reketa može dati impuls napadu šutom s poludistance.
Njegov najlogičniji nasljednik u toj roli za promjenu ritma bio bi Zoran Erceg, solidni centar Galatasaraya meke ruke, a kroz pripreme se kao eventualno rješenje nametnuo i nedavni osvajač naslova NBA prvaka Kuzmić koji se dogodine vraća u Europu, točnije stiže u Pao. Možemo očekivati čak da obojica završe na finalnom rosteru sada kada su Spursi otkrili da Marjanovićevo stopalo treba odmor, ali teško da možemo očekivati od njih konstantnu kvalitetu koju je donosio Krle ili koju su mogli dobiti od Bobana.
Sve u svemu, reprezentacija je ovo bez veće mane, osim one da bi u slučaju da Bogdanović nastavi s blijedim partijama problemi na boku mogli postati još izraženiji. Za Bjelicu nema straha, Teodosić će svoje odraditi ako ne u Hardenovom stilu, a ono barem svom vlastitom, ali, previše toga ovisi o Bogdanoviću koji nije u formi, Kaliniću koji nema dovoljno iskustva i Raduljici iza kojega je nesigurna centarska rotacija tako da se ne bi trebali iznenaditi ako podbace u skupini, a zatim i kroz razigravanje. Određeni rizik od regresa uvijek postoji kada netko onako naglo nadmaši realna očekivanja kao što je bio slučaj s njima lani u Španjolskoj, ponekad samo treba pričekati da se scenarij odigra kako bi znali s koje strane je opasnost dolazila.
