a moja prognoza je da će to o čemu maštamo imati neko treći

.
Inače, što se tiče Indianapolisa, bio je to skroz lud turnir. Prije nego što su Pešić i Radmanović imali sukob, Kari je još ranije počeo sa treniranjem autoriteta i tjeranjem kontre košarkaškoj javnosti.
Prvo sranje je izbilo nakon objavljivanja šireg spiska gdje nije bilo Jove Stanojevića. On je te godine bio MVP domaće (tada izuzetno jake) lige i u EL je sa Partizanom imao elitne statistike. Jovo je bio već viđen da popuni mjesto povređenog Dragana Tarlaća, ali Kari je odlučio to mjesto dati Dejanu Koturoviću koga je vratio iz zaborava nakon 7 godina. Stanojević je javno kritikovao selektora, a javnost je stala na njegovu stranu, slično kao i sada u slučaju Bobi - Đorđević. Stanojević je narednih godina imao odličnu karijeru u Evroligi, ali nije dobio nijedan poziv u reprezentaciju.
Još žešće sranje je bilo na samom kraju priprema kada je Pešić objavljivao konačan spisak. Bilo je 13 igrača ostalo, i svi su mislili da Žarko Čabarkapa otpada. Ipak, na iznenađenje svih, Kari je precrtao Vladu Šćepanovića, standardnog člana reprezentacije, najboljeg 6. igrača tima i čovjeka koji je prethodne godine sa 19 poena u finalu EP donio zlatnu medalju protiv Turske. U to vrijeme je već plamtio tihi sukob između košarkaških saveza SRB i CG, navodno je bilo nekih ucjena Veska Barovića i Danila Mitrovića vezano za neke druge stvari, a Pešić je odgovorio žestoko, i sve se slomilo preko nesretnog Vlade.
Na sve to, tokom turnira imali smo krizu igre, i jako teške poraze od Španije i Portorika, i onda kao "šlag na tortu", Kari izbacuje Radmanovića iz tima. Ne znam, ja i tada pamtim veliki bes javnosti kroz ograničena sredstva kojima se mogao opipati puls naroda, mogu misliti kakvo bi ludilo bilo u sadašnjim okvirima, sa flat internetom, socijalnim mrežama itd...
Igra je bila prilično loša, vjerovatno su sva ta sranja ostvila traga na ekipi, nije to bilo ni blizu tečno i atraktivno kao godinu dana ranije u Istanbulu, ali jednostavno, koncentracija individualnog kvaliteta je bila brutalna, pamtim postave sa Bodirogom, Gurovićem i Stojakovićem na 2, 3 i 4 gdje su bukvalno mogli da mjenjaju pozicije u svakom napadu, i da u odbrani čuvaju i preuzimaju sve. Pritom, Jarić je u tom periodu (01-04, prije Lime) igrao najbolju košarku svog života.
Ono urlanje Gurovića nakon trojke protiv USA ostaje jedan od najupečatljivijih hajlajta naše košarke