R.I.P Mirza Delibasic 5 godina...

Obrisan korisnik

Pristupio: 31.01.2006.
Poruka: 5.572

07. prosinca 2006. u 18:59

07.12.2006 Legende u Kindžetovu čast

Krvavac, Čečur, Vilfan, Dalipagić, Šolman, Korbalan, Brabender, Villalobos... svi na parketu dvorane „Mirza Delibašić“ danas u 17.30 sati u znak sjećanja na jednog velikog čovjeka, igrača, romantičara, boema - našeg Mirzu Delibašića - Kindžeta. Inicijativa i organizacija utakmice potekla je i pripada Školi košarke MV Basket koju su svojevremeno pokrenuli Mirza Delibašić i Vjećeslav Tolj, nekadašnji igrač Željezničara i Bosne, te porodici Delibašić.

Na današnji dan, prije pet godina, Mirza nas je zauvijek napustio. Otišao je tiho, bez mnogo riječi, a bio je najveći. Neko je jednom rekao: „Kindže je bolji čovjek nego košarkaš“. Danas, godinama kasnije, ta rečenica je vjerovatno najveći kompliment košarkašu koji je „živio kao posljednji romantičar.“ Kindže je plijenio igračkom elegancijom, savršenim šutem, čarobnjaštvom. Protivnike je izluđivao, bilo ga je nemoguće čuvati. Rođen je 9. januara 1954. u Tuzli gdje je počeo karijeru, sada već davne 1968. godine. Bio je pionirski prvak BiH u tenisu, ali se, ipak, na sreću svih nas odlučio baviti košarkom. Ubrzo je postao član KK Sloboda iz Tuzle, a 1972. godine prešao je u našu Bosnu. Od toga dana postao je jedan od zaštitnih znakova Sarajeva i bordo kluba. U dresu ekipe „studenata“ odigrao je blizu 700 utakmica i postigao oko 14.000 koševa. Sa Bosnom je dva puta bio šampion bivše države, jednom je osvojio Kup, te postao prvak Evrope i vicešampion svijeta. Iz Bosne je prešao u slavni Real iz Madrida, gdje je okončao igračku karijeru 1983. godine. U dresu reprezentacije bivše Jugoslavije bio je prvak Balkana, Evrope, svijeta i olimpijski pobjednik. Delibašić je dobitnik mnogih sportskih i društvenih priznanja od kojih se može izdvojiti zlatni sat od Josipa Broza Tita i Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva. Četiri puta biran je za najboljeg sportistu BiH, 1980. godine izabran je za najboljeg košarkaša u SFR Jugoslaviji, a proglašen je i za najboljeg sportistu BiH proteklog vijeka. Nakon agresije na našu državu Delibašić je jedno vrijeme bio i selektor bh. reprezentacije.

Kindže, hvala ti!

Bio je veliki covjek, ostat ce zauvijek u nasim srcima.

Mirza, Hvala TI!

Obrisan korisnik

Pristupio: 18.04.2006.
Poruka: 32.357

07. prosinca 2006. u 19:00

nek mu je laka bosanska zemlja

Obrisan korisnik

Pristupio: 14.08.2006.
Poruka: 5.785

08. prosinca 2006. u 10:44

Studenti s početka osamdesetih

Legende Reala i Bosne u čast Kinđetu

Sarajevo će 8. decembra svjedočiti istinskom prazniku košarke. Tog dana će se u znak sjećanja na Bosninu legendu Mirzu Delibašića, najboljeg sportistu u BiH proteklog vijeka, odigrati revijalna košarkaška utakmica između legendi madridskog Reala i veterana sarajevske Bosne.

Ovaj košarkaški virtuoz, koji je sa Bosnom osvojio titulu prvaka Evrope 1979. godine, karijeru je okončao upravo u dresu kraljevskog kluba, 1983. godine, a preminuo je u Sarajevu 8 . decembra 2001. godine nakon duge i teške bolesti. Kinđe je bio pravi virtuoz sa loptom. Gracioznih pokreta, poput baletana, sa neodoljivim igračkim šarmom protivnike je tjerao u očaj. U njemu je uvijek bilo nešto što ga je izdvajalo od ostalih. Nešto djetinjasto, a opet tako zrelo, za protivnike ubitačno. Njegov nenadmašni roling i skok šut ušli su u anale košarke i sve udžbenike ovog planetarno popularnog sporta.

Inicijativa i organizacija utakmice potekla je i pripada Školi košarke MV Basket koju su svojevremeno pokrenuli Mirza Delibašić i Vjećeslav Tolj, nekadašnji igrač Željezničara i Bosne.
Osim Bosninih legendi, poput Krvavca, Čečura, očekuje se dolazak Petera Vilfana, Dražena Dalipagića, Rate Tvrdića, Damira Šolmana i mnogih zvijezda čija su imena i potezi zlatnim slovima ispisali istoriju ex-ju košarke.

TOLJ: Mirza je zaslužio da ga se na ovaj način sjetimo. KK Bosna je organizovala Memorijal, naša Škola košarke i porodica Delibašić su zaduženi za ovaj spektakl. Ulaznice neće imati komercijalni karakter, biće podijeljene kao pozivnice kako bi što više poštovalaca djela Mirze Delibašića našlo mjesto u dvorani koja sa ponosom nosi njegovo ime.

basho

Većinski vlasnik Foruma

Pristupio: 01.11.2005.
Poruka: 36.827

08. prosinca 2006. u 20:43

Legenda !

Obrisan korisnik

Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025

08. prosinca 2006. u 21:55

Jedan je bio Kindže! SLAVA MU!

Obrisan korisnik

Pristupio: 14.08.2006.
Poruka: 5.785

08. prosinca 2006. u 22:27

In Memoriam: Mirza Delibašić - Kinđe

Pet godina je prošlo od kada nas je napustio veliki košarkaš i još veći čovjek, Mirza Delibašić – Kinđe. Riječi koje je nekada napisao Miljenko Jergović za magazin Dani vjerno dočaravaju sportsku i ljudsku veličinu legendarnog Kinđeta.

Bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti.

U Burkini Faso, jednoj od najsiromašnijih zemalja svijeta, običaj je da se ljudima ne govore loše vijesti. Umre li čovjek, to se prešućuje rodbini i prijateljima i čini se sve da što dulje žive u iluziji da je živ onaj kojeg više nema. Dozvoljeno je i lagati, samo da se drage spasi od loših vijesti. U Burkini Faso nikome se ne pišu nekrolozi, a o mrtvima se govori kao da će evo sad naići ili kao da su na nekom dalekom aerodromu i čekaju avion da ih vrati kući. Lijepo bi bilo biti Burkinjanin i ne spominjati ono što riječi ne mogu popraviti.

Noć je pred Dan oslobođenja Sarajeva, godina 1979. i svi gledamo direktan prenos iz Grenoblea. Teku posljednje sekunde utakmice, tri je razlike za "Bosnu", prednost koju "Emerson" nikada neće stići. Gledam u crno-bijelu sliku televizora koji se zvao Ambasador i nisam svjestan da ću ovo zauvijek pamtiti. Bit će u životu važnijih stvari i većih događaja koje ću zaboraviti, bit ću i sretniji nego te večeri, ali malo šta će mi ostati, iz slike u sliku, iz trenutka u trenutak, kao čist doživljaj, cijeli i jasan. Nešto se u mozgu tako posložilo, proradila je neka kemija, i bilo je tako. Četrdeset pet koševa Žarka Varajića, Radovanovićevo hrvanje s Dinom Meneghinom, poderani glas Boše Tanjevića, Kinđe... Bio je to vrhunac njegove karijere, premda je tek navršio dvadeset petu. Ništa što se dalje bude događalo, nijedna pobjeda, neće biti veće od Grenoblea. Već pet godina bio je najbolji "Bosnin" igrač, često i jedini; tim je uz njega rastao, od loših, običnih, darovitih i nedarovitih Tanjević je stvarao košarkaše, samo od njega, činilo se, nije. Kinđe je, otkada pamtim, bio isti. Velik i u lošim utakmicama i među igračima za koje nitko nije vjerovao da će postati prvaci Europe. Netko drugi bi iz te "Bosne" još 1975. ili 1976. otišao u "Partizan" ili "Crvenu zvezdu", igrao s gotovim košarkašima, Kićanovićem, Dalipagićem, Slavnićem, Kapičićem..., ali Mirza Delibašić to nije učinio. Umjesto da ode u veliki klub, on je maloga stvorio prvakom Europe. Ne znam da je ikada jedan igrač bio tako važan.

U razredu bi se svakoga ponedjeljka prepričavalo koga je u subotu Kinđe uzeo na roling. Istu fintu ponavljao je po desetak puta u svakoj utakmici i skoro uvijek bi upalila. Okrenuo bi obrambenog igrača, obično blizu aut-crte, s lijeve ili s desne strane, digao se na šut i pogađao. Desetak godina kasnije bila bi to tri poena. Taj leđni roling, koji je Kinđe izvodio prvi u Europi, pokušavali su naučiti svi provincijski šuteri tog vremena, ali nije im išlo. Bježala im je lopta, sudija bi svirao krivo vođenje, zabijali su se u protivnika ili bi, ako slučajno sve dobro izvedu, promašivali koš. Dragan Kićanović, autentični košarkaški genije, i standardni član najbolje reprezentativne petorke u jugoslavenskoj povijesti, nikada nije pokušavao kopirati Kinđetov roling. Bio je pametan i bilo mu je jasno da ga ne može izvesti na isti način. Ta mekoća pokreta, tijelo koje klizi iznad parketa jednako sigurno i logično kao što ptica leti, bila je ono po čemu se Mirza Delibašić razlikovao od svih košarkaša koje sam u životu gledao. Jednom sam mu, u zimu 1992., plašeći se malo da ga ne uvrijedim, rekao da me taj njegov roling podsjećao na balet. Pogledao me je u oči, skužio da mi ne pada na pamet provaljivati ga, i mirno rekao: "Pa da, prvo sam vježbao balet, a onda počeo igrati košarku!" Mislio sam da se zeza. Poslije su mi drugi rekli da je Kinđe stvarno vježbao balet.

Bila su to vremena kada je naša, balkanska, prepotencija imala nekog uporišta u stvarnosti. Dobro smo živjeli, vjerovali smo da nam je zemlja najbolja i najpravednija na svijetu i rado smo radili folove od tuđih slabosti. Ona Kićanovićeva i Slavnićeva odbojka u europskom finalu protiv Rusa 1977. vrtila se svake sedmice na špici sportskoga pregleda, kao vrhunac našega ruganja svijetu. Našoj svadljivosti nije bilo granica, ni potrebi da ponizimo svakoga koga smo u stanju pobijediti. Zapravo, nije nam bilo jasno zašto bismo i pobjeđivali ako se nakon toga nećemo rugati. Ono što smo pokazivali prema vani, demonstrirali smo i jedni drugima, na domaćim terenima i u lokalnim obračunima. Ali Kinđe je bio iz neke druge priče. Bez cirkuskoga dara i potrebe da razveseli naciju, on je igrao svoju igru, jednako pristojan u pobjedi i porazu. Zato njemu nisu zviždali u Zadru, Beogradu ili Zagrebu i zato je on, uz Krešu Ćosića, bio onaj mirni, tihi i dobri igrač generacije. Ako je i bio jugoslavenska zvijezda, to je bilo uvijek i samo zbog košarke. Došao je iz svijeta fino odgojene djece.

Osim njega ne znam više nikoga koga Sarajevo nije pokušalo osporiti. I pritom je svu veličinu pokazao u ovome gradu. Svi drugi mogli su biti šupci i papci, lopovi, prevaranti i foleri, bilo da se radilo o Bregi, Papetu, Berberu ili Indexima, samo za njega nitko nikada nije rekao da je loš košarkaš i da je budala. Da se Michael Jordan rodio u Sarajevu, puno bi gore prošao. Da je Picasso bio naš, već bi ga pola grada smatralo trećerazrednim molerom i teškom varalicom. Samo je Kinđe mogao izbjeći takvoj sudbini. Nije ga nosilo to što je bio čudesan košarkaš, veći nego što su rezultati njegovih ekipa mogli pokazati, nego to što je bio i ostao iznimka od mentaliteta. Fini čaršijski gospodin, kojega je jače obilježilo ono što je ponio iz roditeljskoga doma, nego sav sjaj velike karijere. Samo je takav mogao fascinirati baš cijelo Sarajevo, premda je malo vjerojatno da su ljudi bili svjesni razloga.

Naši Amerikanci često govore: "Nema više onog Sarajeva!" Čovjeka te riječi nerviraju, pa nema razumijevanja za činjenicu da se njima ljudi koji žive daleko pokušavaju osloboditi neke svoje muke. U posljednjih šest mjeseci su Pimpek, Daco i Ilija Ladin napravili ono zbog čega povjerujem da i u takvim utjehama ima smisla. Otišao bih u Burkinu Faso, pa čim me netko pita šta je sa Kinđetom, da znam šta ću mu reći.

bojangles

Dokazano ovisan

Pristupio: 19.01.2005.
Poruka: 16.414

09. prosinca 2006. u 00:26

Više sam puta to napisao i sad ću to i ponoviti:

Mirza je bio najtalentiraniji sportaš uopće od svih koje sam gledao.Najtalentiraniji.Genije,pjesnik,virtuoz,igračina,...a kako izgleda i-ljudina.

Because of a few songs wherein I spoke of their mystery-women have been exceptionally kind to my old age

Obrisan korisnik

Pristupio: 16.06.2003.
Poruka: 18.025

09. prosinca 2006. u 06:21

Ne znam, nesto sam sentimentalan veceras. Prvo John Lennon, pa Kindže...

Znate čega se najjasnije sećam? Ne, nije to njegov skok šut, niti tri trojke za redom, već njegov pogled... njegove oči... uvek blago tužne, onako nadole...Nikad nijednu grubu reč, nijednu psovku taj čovek nije rekao.

Hebiga, mator sam i ja već za ova sećanja. Kindže, laka ti zemlja, majstore!