očajna organizacija, očajan status košarke od...devedesetih, i manje-više očajni rezultati (također, treba napomenuti i nedostatak prave zvijezde - pojedinca za kojim se prašina diže)
sve su to razlozi zašto široke narodne mase nisu pohrlile u Arenu...
meni je u mojoj najbližoj okolini jasna razlika između recimo rukometa i košarke...
- kad je bilo rukometno prvenstvo u ZG, išao sam i sa curom i sa sestrom...i stara i stari su bili...to su ljudi koji inače slabo ili nikako prate sport! kad se igra neko prvenstvo, sestra poprati na telki, stari poprati..."Balić ovo, Lac ono, joj kak je Dule lepi", čak i ženska populacija zna igrače! zadnjih godina, kako padamo, to je sve slabije i slabije...
- košarka? nikakav status nema...ni jedan frend me nije pitao "idemo na tekmu"...bio sam s curom na jednoj, čak joj se dopalo, ali košarkaši su još u statusu "čekaj, kak se zove onaj na H?"
mi koji volimo košarku pratimo...ostatak ljudi nije nešto "unutra"...košarka je daleko od očiju (fala HRT), a onda je daleko i od srca!
treba neki "klik"...neki "bum"...rezultat prije svega...a onda i eksplozija nekog našeg pojedinca (Šarić, Hezonja)! kad (ako) se to desi, košarka se brzo vraća tamo gdje joj je mjesto
P.S. još je tu jedan bitan faktor, a to je općeraširena apatija cijelog naroda...podijeljenost, nervoza, neimaština, krpanje s lovom! u takvoj situaciji neće se euforija stvoriti "iz ničega", neće se izdvajati 200 kn za tekmu i 20 kn za pivu...zato u Areni imaš nešto pravih ljubitelja košarke, nešto šminkera, a ostali gledaju na TV ili iz zaboli đon