Dakle, nešto teže apsolviranje neugodnih Nizozemaca dobro je došlo kao otrežnjenje za ekipu, ali i za publiku.
Možda se sad fokus opet prebacio na realniji domet - kvalifikacija za Rio. Isto ne znači da smo u eliminacijskim utakmicama sigurni prolaz za bilo kojeg suparnika na ovom prvenstvu. Naravno. A i možda se ovime dokazuje psihološko opterećenje od kojeg naši košarkaši pate samim prisustvom na domaćem terenu.
Biti će to jedna neobična utakmica - više zagonetka nego utakmica. Hoće li konačno u igru ući Marko Tomas? Hoće li Bilan i Draper dobiti veću minutažu? Kako Peras misli rasporediti minutažu u utakmici u kojoj realno nemamo rezultatskog imperativa? Mogu li Gruzijci ponoviti izvedbu koju su prikazali protiv Makedonije i kako ćemo mi izgledati? Hoće li to biti borbeno kao s Izraelom u pripremnom turniru - baš kao što je ova tekma s Nizozemskom sličila na pripremni susret s Estonijom.
Moram ovdje napomenuti da većina nas - kolektivno - ima suludo visoke standarde za reprezentaciju koja 20 godina nije osvojila medalju na međunarodnim natjecanjima seniora. Naši igrači trpe salve kritike za teško izborenu pobjedu protiv kvalitativno inferiornije ekipe - iako iste takve teške utakmice na mišiće prolaze odnosno dobivaju ili čak gube recentni osvajači medalja poput Francuske, Španjolske, Srbije... Zašto bi mi očekivali +20 protiv ikoga na svaku moguću večer? Vidljivo je kod naših igrača s koliko nestrpljenja žele upravo postići potonje - opravdati se publici i svima u Hrvatskoj da mogu imati vjere u njih. Ali to je upravo ono što stvara mentalnu barijeru i kod najjednostavnijih ubačaja ili zadataka - čemu smo posvjedočili s Nizozemskom i dijelom s Makedonijom. Po Šarićevom govoru tijela i kako se baca unatrag kod slobodnih bacanja vidi se da to nije izvedeno s punom koncentracijom - nego s nestrpljenjem da će KONAČNO proći kroz obruč - i onda, naravno, ne prođe. Ista ta nervoza, pritisak kojeg su si sami nametnuli, ispoljava se u pretjeranom komuniciranju sa sucima. Ante je to radio s Makedoncima i nije bio dobar - u napadu. S Nizozemcima je to stavio na stranu, koncentrirao se na svoju igru i bio odličan! Upravo onako kao i Simon koji također nema usijanih razgovora sa sucima.
Duboko sam uvjeren kako će mnoštvo tih boljki (poput Rudežovog stresiranja da opravda pred domaćom publikom njegovu lošu izvedbu na prošlom SP pa je mentalno umjesto u utakmici negdje - ''na kavi u Konzumu'') jednostavno isčeznuti čim reprezentacija spakira kofere i krene izvan Hrvatske (otprilike onako kako se i dogodilo tijekom priprema). Kakav će ispraćaj biti - to je već sasvim drugačija priča. Svi su pozvali navijače i narod općenito da sutra popune dvoranu, ali ranija satnica na radni dan + nedostatak rezultatskog imperativa - ne igra u korist želje za punom Arenom. Možda nas Zagrepčani iznenade. Ostaje za vidjeti. Bilo bi sigurno lijepo da se prije odlaska čitavi naš roster opusti i jednostavno pusti ruku u jednoj oproštajnoj fešti s najboljim željama i potporom za nastavak prvenstva u Francuskoj.
Pretpostavljam da je ono što želim reći to da bi nekadašnja Hrvatska i izgubila ovakve susrete kada nije imala najsjajniji šut, a ziceri i slobodna su curili iz obruča. To više nije slučaj. Možemo biti kritični na pojedinačne izvedbe tijekom dane večeri, ali to ne mora zatamniti sjajni potencijal ove momčadi - niti skrenuti pozornost s njihova odista fanatične želje da nas učine ponosnima - sebe i nas. Jedino što im preostaje jest kanalizirati svu tu želju i dodatnu energiju u fokus - rađe nego na razgovore sa sucima i kočijašenje po terenu. Dosta posla i za naš stručni stožer.
Fraza utakmice-oproštaljke za našu prvu i drugu postavu mogla bi biti: ''Čovječe, pazi da ne prođeš malen pod gruzijskim i inim zvijezdama.''
Just KEEP CALM and listen to the zen-voice of coach Perasović.
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...