Što god o Nazoru mislili, ali jučer smo u drugom poluvremenu igrali brutalnu obranu. Bilo je tu svega, a mene je ugodno iznenadila nekakva "flex" zona, gdje su se naši u prednjem polju tako dobro pomicali po perimetru i pratili kretanje lopte, da ovi nisu znali igrali se čovjek ili zona. Vjerojatno je ova jučerašnja utakmica bila dio mentalnog treninga za predstojeće.

Ovo za gledanje u oči nekima djeluje smiješno, ali meni je još gore vidjeti da igrač izlazi s terena pokraj trenera, koji mu nešto govori, a ovaj samo produžuje do svog mjesta na klupi i ne haje ni malo za trenerove  riječi. Radije ću gledati i slušati Nazora koji se svim silama trudi doprijeti do igrača. Tko je prošao to doba u sazrijevanju, zna da se ovima motaju kojekave stvari po glavi i sad mu još "tamo neki trener soli pamet"; ako igraš i ako si u timu, onda imaš iskazati poštovanje prema treneru i suigračima.

Žalosti spoznaja da Božić, koji je naširoko percipiran kao igrač s potencijalom, ovdje djeluje kao drugorazredni igrač. Šut može pogoditi ako ga netko ostavi barem 5 sekundi samoga da se lijepo namjesti. Od njegovih dribliga i dodavanja ovdje nismo vidjeli ništa. Posebno se doima nemoćan u obrani, jer očito na ovoj razini košarke (značajno iznad naše A1) on nema ni približno moći u nogama da kvalitetno isprati svog igrača.