ajde ti toni u penziju i dobro se odmori na kraju krajeva i zaslužija si

 

Evo jednog članka koji je objavio Player 12 na forumu Košarke hr., tema TONI KUKOČ:



OVO NEKA PROČITAJU SAMO ONI KOJI SE STVARNO RAZUMIJU U KOŠARKU, A ONI OSTALI NEKA JEDNOSTAVNO PRESKOČE POST...

Hrvatska (iako na neki način ovdje možemo uzeti u obzir i područje cijele bivše Jugoslavije) je kroz povijest imala jako puno vrhunskih košarkaša i imala je, rekao bih, tri genijalca: Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića i Tonija Kukoča.



Krešimir Ćosić...prvi čovjek na ovim prostorima koji je mogao igrati na svim pozicijama u petorci, od playa do centra, vrhunski igrač, fenomenalan trener. Ono što me kod njega skoro i najviše fascinira je činjenica da je on o košarci znao sve, imao je nepogriješiv instinkt u procjeni mladih igrača, uostalom on je kao trener i selekcionirao drugu ''zlatnu generaciju'' reprezentacije bivše Jugoslavije (generacija s kraja '80.-ih i početka '90.-ih godina), ima svojih zasluga i u stvaranju juniora tadašnje Jugoplastike sredinom '80.-ih. O njegovoj igračkoj karijeri ne treba trošiti riječi, sa Zadrom 5 puta prvak Jugoslavije ('65., '67., '68., '74. i '75.), jednom osvajač kupa Jugoslavije ('70.), sa Sinudyneom 2 puta prvak Italije ('79. i '80.), sa Cibonom prvak Jugoslavije ('82., prvi puta u povijesti kluba), 3 puta osvajač kupa Jugoslavije ('81., '82. i '83.) i pobjednik Kupa pobjednika kupova ('82.). Sa reprezentacijom Jugoslavije osvaja najviše medalja...na Europskim prvenstvima 3 zlata ('73., '75. i '77.), 3 srebra ('69., '71. i '81.) i broncu ('79.), na Svjetskim prvenstvima 2 zlata ('70. i '78.) i 2 srebra ('67. i '74.) i na Olimpijskim igrama zlato ('80., jedino zlato u povijesti) i 2 srebra ('68. i '76.). Uz sve to je poglašavan najboljim igračem Europskog prvenstva '71. i '75., prvi je europski igrač koji je izabran na NBA draftu (Portland Trail Blazers '72., 1. izbor 10. runde, 144. ukupno i Los Angeles Lakers '73., 15. izbor 5. runde, 84. ukupno), i još puno individualnih priznanja.



No, jako je nezahvalno komparirati igrače različitih generacija, kao recimo da Wilta Chamberlaina sad uspoređujemo sa Shaquillom O'Nealom ili gledano iz europske perspektive u NBA recimo Detlefa Schrempfa sa Dirkom Nowitzkim. Neke stvari u košarci se ipak s vremenom mijenjaju. Primjerice, već početkom '90.-ih se u nekoliko navrata u medijima otvorila rasprava o tome da li je bolja bila ''stara'' reprezentacija Jugoslavije (s Ćosićem, Dalipagićem, Kićanovićem, Slavnićem...) ili je bolja ona tadašnja (s Petrovićem, Kukočem, Rađom, Divcem...). Zaključak se nije ni mogao donijeti jer se radilo o drugačijim okolnostima. Dakle, uspoređivati Krešimira Ćosića sa Draženom Petrovićem ili Tonijem Kukočem iz tog razloga (ALI samo iz tog razloga) zaista nema nikakvog smisla. Ali Dražen i Toni su ipak generacijski bliži jedno drugome, tako da bi glavna tema ovog maila trebala biti usporedba Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, odnosno presjek njihovih karijera. Magazin ''Košarka'' je skoro 12 godina formirao (nametao) javno mišljenje o tome tko je (bez konkurencije) najbolji hrvatski košarkaš u povijesti, a pogotovo kod mlađih čitatelja. Mnogi od njih nikada nisu odgledali niti jednu Draženovu utakmicu, a možda (kako u zadnje vrijeme stoje stvari sa TV prijenosima) čak niti Tonijevu tako da mnogi od njih i ne mogu formirati neki svoj stav u vezi toga tko je od njih dvoje ustvari bolji. Najgore od svega je što su upravo preko magazina ''Košarka'', ali i preko ostalih medija, na neki način sustavno ignorirani uspjesi Tonija Kukoča, čak i kada je sa Chicago Bullsima 3 puta osvojio naslov NBA prvaka, i sve to kako bi se pokušalo prikazati kako on ne spada među ''najveće svih vremena''. I uspjeli su u tome... Najbolji dokaz za to su, između ostalih, upravo ovi postovi na ovu temu.



No, da se vratim na temu... Mnogi možda nisu ni svjesni koliko su Draženova i Tonijeva karijera ustvari slične. Razlika u godinama između njih dvojice je 4 godine, odnosno preciznije 3 godine i 11 mjeseci. Sa 20 godina su oboje prvi put osvojili Kup europskih prvaka (Dražen '85. s Cibonom, Toni '89. s Jugoplastikom), sa 21 godinom su oboje s reprezentacijom proglašeni za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva (Dražen '86. u Španjolskoj, Toni '90. u Argentini), sa 24 godine i jedan i drugi odlaze u NBA ligu (Dražen '89. u Portland Trail Blazerse, Toni '93. u Chicago Bullse), i jedan i drugi su prije odlaska u inozemstvo odigrali po 4 ''trofejne'' sezone (Dražen od '84. do '88. u Ciboni, Toni od '87. do '91. u Jugoplastici/POP-u '84.), svaki od njih ima po 3 odigrane Olimpijade, 2 Svjetska prvenstva, itd.



Ako njihove karijere gledamo kroz uspjehe klubova u kojima su igrali onda dolazimo do sljedećih zaključaka...

Dražen je s Cibonom u 4 sezone (od 1984/85. do 1987/88.) osvojio 2 Kupa europskih prvaka, 1 Kup pobjednika kupova, 1 prvenstvo Jugoslavije i 3 kupa Jugoslavije.

Toni je s Jugoplastikom u 4 (trofejne) sezone (od 1987/88. do 1990/91.) osvojio 3 Kupa europskih prvaka, 4 prvenstva Jugoslavije i 2 kupa Jugoslavije.

Dražen je s Real Madridom (1988/89.) osvojio 1 Kup pobjednika kupova i 1 kup Španjolske.

Toni je s Benettonom (1991/92. i 1992/93.) osvojio 1 prvenstvo Italije i 1 kup Italije.

Dražen sa Portland Trail Blazersima (1989/90. i dio 1990/91.) i sa New Jersey Netsima (dio 1990/91. do 1992/93.) nije osvojio niti jedan naslov NBA prvaka.

Toni je sa Chicago Bullsima (od 1993/94. do 1999/00.) osvojio 3 naslova NBA prvaka i 1 McDonald's Open turnir.

NAPOMENA: Obzirom da je Dražen poginuo nakon sezone 1992/93. Tonijeve titule možemo računati i zaključno sa sezonom 1996/97., dakle Toniju za ovu prigodu možemo računati i samo 2 naslova NBA prvaka sa Chicago Bullsima.



Što se tiče uspjeha u reprezentacijama (ovo se odnosi i na reprezentaciju Jugoslavije i na reprezentaciju Hrvatske) nema nekog posebnog razloga nabrajati ih iz razloga što i Dražen i Toni spadaju u istu generaciju, skupa su igrali na većini prvenstava tako da je ustvari mala razlika u osvojenim medaljama. Ali ipak...

Dražen sa Svjetskih prvenstava ima 1 zlato (Argentina '90.) i 1 broncu (Španjolska '86.).

Toni sa Svjetskih prvenstava ima 1 zlato (Argentina '90.) i 1 broncu (Kanada '94.).

Dražen sa Europskih prvenstava ima 1 zlato (Jugoslavija '89.) i 1 broncu (Grčka '87.).

Toni sa Europskih prvenstava ima 2 zlata (Jugoslavija '89. i Italija '91.) i 2 bronce (Grčka '87. i Grčka '95.).

Dražen sa Olimpijskih igara ima 2 srebra (Koreja '88. i Španjolska '92.) i 1 broncu (S.A.D. '84.).

Toni sa Olimpijskih igara ima 2 srebra (Koreja '88. i Španjolska '92.).



Što se tiče juniorskih titula nabrojit ću samo najvažnije, ali i tu je Toni uspješniji...

Dražen ima 2 srebra, sa Šibenkom na juniorskom prvenstvu Jugoslavije '81. i sa reprezentacijom Jugoslavije na Europskom juniorskom prvenstvu '82.

Toni ima 5 zlata, sa Jugoplastikom na juniorskim prvenstvima Jugoslavije '85. i '86. i sa reprezentacijom Jugoslavije na Europskom kadetskom prvenstvu '85., na Europskom juniorskom prvenstvu '86. i na Svjetskom juniorskom prvenstvu '87.



Ono što se možda na prvi pogled ne uspije primijetiti je podatak da je Toni zaključno sa sezonom 1996/97. osvojio 7 državnih prvenstava (ukupno čak 8, dakle: '88., '89., '90., '91., '92., '96., '97. i '98.), dok Dražen ima samo jedno osvojeno državno prvenstvo ('85.).

Dakle, po nabrojenim titulama i medaljama neshvatljivo je po čemu je Dražen bolji od Tonija.



S obzirom da je košarka momčadski sport nema smisla stavljati u prvi plan individualne uspjehe. Ipak, nabrojit ću neke Tonijeve, ali isključivo iz razloga da dokažem kako Toni ni u kojem slučaju nije u svim osvojenim trofejima bio samo ''slučajni prolaznik'', već naprotiv. Dakle, Toni je bio izabran za najboljeg igrača Svjetskog prvenstva u Argentini '90., Europskog prvenstva u Italiji '91., Svjetskog juniorskog prvenstva u Italiji '87., bio je proglašen za najboljeg igrača Final Foura '90., '91. i '93., izabran za najboljeg šestog igrača NBA lige u sezoni 1995/96...ovo su samo neka od najvažnijih priznanja.



U nastavku ću se osvrnuti i na još neka razmišljanja i stavove kako (bivšeg) magazina ''Košarka'' tako i ostalih pojedinih medija. Ono što su novinari uporno vezivali uz ime Dražena Petrovića, a u isto vrijeme zamjerali Toniju Kukoču je ustvari jedan pojam - ''VOĐA''. Naime, nakon što se reprezentacija Hrvatske na nekoliko prvenstava nakon Draženove pogibije nije uspjela okititi naslovom svjetskog i europskog prvaka krenule su priče kako reprezentacija više nema vođu, iako je u toj istoj reprezentaciji još uvijek igrao i Toni Kukoč (propustio je samo Europsko prvenstvo u Njemačkoj '93.). Zanimljivo je za napomenuti kako smo se sa svih tih prvenstava vraćali sa broncom što je tada ipak bilo ocijenjeno kao neuspjeh. Ono što je najvažnije u svemu tome, a što su mnogi očito zaboravili, je sljedeće...reprezentacija Hrvatske NITI s Draženom kao ''vođom'' NIKAD nije uspjela osvojiti niti jedno prvo mjesto na bilo kakvom natjecanju ili turniru. Podsjetit ću...na pretkvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre '92. u Murciji bolja je bila Njemačka predvođena Schrempfom, na kvalifikacijskom turniru za Olimpijske igre '92. u Zaragozi pobijedili su nas Litvanci sa Sabonisom tako da se ni iz tog turnira nismo kvalificirali kao prvi, na Olimpijskim igrama u Barceloni '92. smo osvojili srebro i na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo '93. u Wroclawu u finalu (ujedno i posljednja Draženova utakmica) bolja je bila Slovenija.

Jednostavno mi nije jasno iz kojeg razloga se uopće svih ovih godina u toj mjeri apostrofirala ta priča oko ''vođe'', odnosno iz kojeg razloga je zanemarivana Kukočeva uloga ''vođe'' generalno gledajući. Jer Toni je bio predvodnik juniora Jugoplastike, bio je lider juniorske reprezentacije Jugoslavije, bio je najvažniji igrač Jugoplastike u osvajanjima svih trofeja, odveo je reprezentaciju Jugoslavije do naslova svjetskih prvaka u Argentini '90. i bio je izabran za najboljeg igrača tog Svjetskog prvenstva (iako je tada na tom prvenstvu za reprezentaciju igrao i Dražen Petrović!), itd...

No, ono što ipak držim za najveće uspjehe kada govorimo o Toniju u kontekstu ''vođe'' jesu dvije stvari. Prvo...Europsko prvenstvo u Italiji '91. Reprezentacija Jugoslavije i bez Dražena Petrovića premoćno osvaja naslov europskog prvaka, bez poraza na cijelom prvenstvu (s najvišom koš razlikom u povijesti, +21.6). Toni je KAPETAN i ''vođa'' reprezentacije, ujedno je izabran za najboljeg igrača Europskog prvenstva. Drugo...POP '84. (Jugoplastika), sezona 1990/91. Iako su pred početak sezone ostali bez tri igrača prve petorke (Rađa, Ivanović, Sobin) POP '84. brani sve tri titule od prošle sezone, dakle naslov prvaka Jugoslavije, kupa Jugoslavije i naslov prvaka Europe. Toni je KAPETAN i ''vođa'' kluba, ujedno je izabran za najboljeg igrača sva tri završna turnira na kojem su osvojene titule.

Dakle, procijenite sami...



Vratit ću se opet na priču o reprezentaciji Hrvatske nakon Draženove pogibije. Nakon gore navedenih činjenica može se zaključiti da je Dražen reprezentaciji puno više nedostajao kao bek-šuter nego kao ''vođa''. Normalno da je razina igre reprezentacije nakon Dražena ipak morala malo opasti, no kriviti Tonija da nije ''vođa'' je potpuno suludo. Na kraju krajeva, Toni je u tom periodu bio po valorizaciji apsolutno najbolji igrač reprezentacije Hrvatske čak i na Olimpijskim igrama u Atlanti '96. gdje je reprezentacija osvojila tek sedmo mjesto. No, prigovarati Toniju za taj loš rezultat bi bilo isto kao i prigovarati Draženu za recimo loš rezultat reprezentacije Jugoslavije na Europskim prvenstvima u Francuskoj '83. i Njemačkoj '85. (oba puta sedmo mjesto) dok Toni još nije bio nastupao za reprezentaciju. Da podsjetim, na Europskom prvenstvu '83. u Francuskoj reprezentacija je još uvijek bila u kompletnom sastavu, uz Dražena su tada na prvenstvu nastupili i Ćosić, i Dalipagić, i Slavnić, i Kićanović...pa je rezultat ipak izostao. Na kraju krajeva nejasno je zbog čega mnogi ''pad'' reprezentacije povezuju s pogibijom Dražena Petrovića kad je kriza rezultata ustvari počela na Olimpijskim igrama u Atlanti '96., dakle pune 3 godine nakon toga.

Nakon svega ovoga navedenog prilično je nejasno po kojem principu Toni kapetansku traku reprezentacije Hrvatske nije mogao dobiti niti nakon Dražena (kapetan je tada postao Stojko Vranković, s obzirom da je prije toga 'mogao' (i to vrlo uspješno) biti kapetan nemjerljivo jače reprezentacije Jugoslavije na Europskom prvenstvu u Italiji '91.



Dražen je bio vođa Cibone (od 1984/85. do 1987/88.) koja je 2 puta bila prvak Europe i osvojila Kup pobjednika kupova, no ta ista Cibona je u tom periodu samo jednom uspjela biti državni prvak dok je sve ostale sezone uredno kiksala u svim najvažnijim utakmicama u prvenstvu Jugoslavije...u sezoni 1985/86. u majstorici finala play-offa u Domu sportova bolji je bio Zadar, u sezoni 1986/87. u polufinalu prvenstva bolja je Crvena Zvezda, a u sezoni 1987/88. u polufinalu prvenstva bolji je Partizan (kojeg nakon toga u finalu pobjeđuje Tonijeva Jugoplastika). Dakle, Cibona u zadnje dvije Draženove sezone ne uspijeva doći niti do finala državnog prvenstva.

Za usporedbu, Toni s Jugoplastikom pobjeđuje u sva 3 finala Kupa europskih prvaka i u sva 4 finala državnog prvenstva. Uz to, upravo tadašnja Tonijeva Jugoplastika je nedavno službeno proglašena za najbolju klubsku momčad Europe u povijesti.

Za napomenuti je da u te 4 sezone Cibonini suparnici u državnom prvenstvu nisu bile momčadi koje su tada imale neke sjajne generacije i koje su imale nekih velikih rezultata u europskim natjecanjima u to vrijeme, dok je Jugoplastika za glavnog rivala u svoje vrijeme imala super jaku generaciju Partizana koja je tada imala izvrsne rezultate u Europi (treće mjesto na Final Fouru Kupa europskih prvaka 1987/88., osvojili su Kup Radivoja Koraća 1988/89., a čim su u sezoni 1991/92. ponovno dobili priliku nastupiti u Europskoj ligi te sezone su postali i prvaci Europe). Neki će sad sigurno reći kako je Cibona tih sezona znala briljantno odigrati regularni dio sezone (21-1 1985/86. i 22-0 1986/87.), ali i Jugoplastika je također znala imati fenomenalni omjer na kraju regularnog dijela sezone (21-1 1987/88.) s tim da je Jugoplastika svaki put i osvojila naslov prvaka.



Važno je naglasiti i još par ''sitnica'' vezanih za Tonija koje pokazuju koliko on utječe na igru svojih momčadi... Jedina utakmica koju Toni nije odigrao za POP '84. (Jugoplastiku) u sezoni 1990/91. je bila u Kupu europskih prvaka na gostovanju protiv Maccabija. Bio je to uvjerljivo najteži poraz kluba te sezone (65:103). Tonijevim dolaskom u Treviso Benetton po prvi puta u povijesti kluba osvaja naslov prvaka Italije i kup Italije. Osim što je odigrao jednu od ključnih uloga u 3 osvojena naslova NBA prvaka sa Chicago Bullsima (treći igrač kluba po statistikama, odmah iza Jordana i Pippena), možda najvažnija stvar u ovom kontekstu se dogodila dok je igrao za Philadelphia Sixerse. Da podsjetimo, Philadelphia je u sezoni 1999/00. do Tonijevog dolaska (trade iz Chicago Bullsa 16.02.2000.) ostvarila omjer pobjeda i poraza 27-23, a od Tonijevog dolaska pa do kraja regularne sezone su imali 22-10. Sljedeću sezonu (2000/01.) počinju s omjerom 10-0 što je najbolji početak sezone u povijesti kluba, te do Tonijevog odlaska (trade u Atlanta Hawkse 22.02.2001.) ostvaruju omjer 41-14. Od Tonijevog odlaska pa do kraja te regularne sezone imaju omjer 15-12 i već nakon 4 tjedna gube prednost domaćeg terena u cijelom play-offu koju su uvjerljivo držali od početka sezone.

Dakle, gledajući sve utakmice u te dvije regularne sezone Philadelphia Sixersi su bez Tonija imali omjer 42-35 (54.54 %), a dok je Toni igrao za njih ostvarili su omjer 63-24 (72.41 %). Razlika je i više nego očita.



Osvrnuo bih se malo i na statistiku iako je, kako sam već naveo, košarka momčadski sport tako da nema smisla stavljati u prvi plan individualne uspjehe. Tim više što se u slučaju Dražena i Tonija ipak radi o sasvim različitim tipovima igrača koji se razlikuju u pristupu igre. Dok je Dražen prvenstveno bek-šuter (dakle ovim ne želim kazati kako je to bila jedina Draženova uloga, nego samo da mu je to bio prioritet), Toni je ipak tip all-round igrača, dakle igrač koji može odigrati na svim pozicijama u petorci, najčešće ipak 'small forward', odnosno preciznije 'point forward'. Dakle, Toni je bio igrač kojem je prioritet bio razigrati ekipu, te je stoga vrlo često imao ravnomjerno raspoređenu statistiku (poene, asistencije i skokove). Uspoređivati njihove statistike nema smisla, iz više razloga. Prvo iz već navedenog, zbog razlike u pristupu igre, a drugo iz razloga što su se i neke momčadi za koje su u pojedinim periodima igrali također znale ekstremno razlikovati u pristupu igre. Kao primjer ću navesti Cibonu s Draženom i Jugoplastiku s Tonijem. Dok je Cibona svoju igru ponajviše bazirala na napadu (dakle na neki način ''run and gun''), Jugoplastika je svoju igru bazirala na obrani. Iz tog razloga je već u startu besmisleno uspoređivati statističke učinke bilo kojeg igrača Jugoplastike sa bilo kojim igračem Cibone iz tog perioda. Da sve ipak ne ostane samo na riječima usporedit ćemo njihove učinke dok su igrali u Europi...

Draženova ukupna statistika dok je igrao za Real Madrid: 28.2 poena, 4.0 asistencije, 3.9 skokova.

Tonijeva ukupna statistika dok je igrao za Benetton: 20.0 poena, 6.0 asistencija, 5.3 skoka.

Kao zaključak proizlazi da je Dražen bolji u postignutim koševima (iz razloga što je bek-šuter), dok je Toni bolji u asistencijama i skokovima (iz razloga što je all-round igrač). Međutim ako bi valorizirali ove statističke učinke i jednog i drugog ukupan rezultat bi bio gotovo podjednak. Ista stvar se nastavlja i u NBA ligi...

Draženova ukupna statistika u 4 sezone koliko je igrao za Portland i New Jersey: 15.4 poena, 2.4 asistencije, 2.3 skoka.

Tonijeva ukupna statiskika u prve 4 sezone (zaključno sa sezonom 1996/97.) dok je igrao za Chicago: 13.3 poena, 4.0 asistencije, 4.5 skokova.

Dakle, i ovdje možemo donijeti gotovo isti zaključak, valorizacijom je ukupan rezultat skoro podjednak (možda čak s malom prednosti za Tonija).

Neki će sad sigurno reći kako je Dražen sezonu i po u Portlandu kao konkurenciju imao Drexlera i Portera, no podsjetit ću kako je Toni u Chicagu kao konkurenciju imao Pippena (sve 4 sezona) s prosjekom od preko 20 poena po susretu, i Jordana (2 i po sezone) koji je bio prvi strijelac i MVP lige sa 30-ak poena po susretu.

Naveo bih još samo nekoliko Tonijevih statističkih podataka. Na Svjetskom juniorskom prventsvu u Bormiju (Italija) '87. u pobjedi Jugoslavije nad S.A.D.-om 110:95 Toni postiže 37 koševa uz šut za tricu 11/12! U Kupu europskih prvaka (sezona 1990/91.) POP '84. na gostovanju pobjeđuje Scavolini rezultatom 106:105 uz Tonijevih 40 poena, šut za tricu 9/14. Na dvije utakmice McDonald's Open turnira '90. protiv Barcelone i New York Knicksa ostvaruje prosjek od 20.5 poena, 14.5 asistencija (!!!) i 8 skokova. U Kupu europskih prvaka (sezona 1989/90.) Jugoplastika pobjeđuje Phillips sa 95:89, Toni postiže 32 koša (trice 6/9) uz 11 skokova i 5 asistencija. Na Europskom prvenstvu u Italiji '91. Toni je naprecizniji igrač na prvenstvu u šutu za tricu (83 %), najbolji asistent prvenstva, ujedno i najbolji igrač prvenstva. U tri sezone s Chicagom u kojima su osvojili naslove NBA prvaka Toni sudjeluje s 13.2 poena, 4.0 asistencije i 4.3 skoka. U šestoj utakmici NBA finala protiv Utah Jazza (sezona 1997/98.) Toni je postigao 30 poena uz šut iz igre 11/13! U sezoni 1998/99. Toni je KAPETAN Chicago Bullsa, tada aktualnih NBA prvaka i branitelja naslova. U karijeri je ostvario i 4 triple-double učinka. itd...



Ovime bih završio ovu temu. Sad bih se još samo osvrnuo na dvije stvari vezane za Dražena Petrovića, a isključivo s namjerom da se utvrdi istina.

Prva stvar je famozna priča o finalu play-offa prvenstva Jugoslavije između Bosne i Šibenke (sezona 1982/83.). Treća utakmica (majstorica) finala, Šibenka gubi 81:82, ima loptu sa strane i dvije sekunde do kraja susreta. Ljubojević (Šibenka) izvodi loptu iz auta, dodaje Draženu Petroviću koji se okreće prema košu i puca. Lopta ne ulazi u koš i sudac Matijević, koji je bio udaljen svega metar-dva od mjesta događaja, svira kraj (na TV-u se i iz aviona vidi kako gestikulira rukama označavajući kraj susreta). Nakon toga Matijević prilazi zapisničkom stolu, vraća se na teren i sudi nepostojeći prekršaj Hadžića (Bosna) na Draženu pri pokušaju šuta. Dražen pogađa oba slobodna bacanja i Šibenka je proglašena prvakom države. No, nakon što je sutradan ta titula Šibenki oduzeta, Matijević u TV dnevniku uporno pokušava javnosti dokazati kako je prekršaj Hadžića na Draženu bio prije isteka vremena, pritom kao dokaz koristi čak i frameove (25. dio sekunde) i sve to u doba kada se na semaforima u dvoranama nisu mjerile niti desetinke sekunde. Ono što je u cijeloj ovoj priči najvažnije je činjenica da ''prekršaj'' Hadžića uopće nije ni postojao, što se na kraju krajeva prilično jasno vidi i na TV snimci. Čak je i Vlado Đurović, trener Šibenke, nakon nekog vremena priznao kako prekršaja ustvari nije ni bilo, što je u prvi tren vidio čak i sudac Matijević. Zašto je nakon toga ipak promijenio svoje mišljenje ostaje nejasno do danas. Sve ovo navodim iz razloga što se u nekim podacima još uvijek pod Draženove titule uvrštava i ovaj naslov prvaka ''osvojen'' sa Šibenkom.

Druga stvar...Dražena se stalno predstavlja kao igrača koji je prvi s ovih prostora, i Europe uopće, ''otvorio put u NBA'' svim ostalim igračima. Moram istaknuti kako Dražen nije prvi igrač iz Europe koji je otišao u NBA ligu, već je to bio Georgi Glouchkov (Phoenix Suns 1985/86.). Ako pričamo o Draženu kao prvom igraču s prostora bivše Jugoslavije koji je zaigrao u NBA ligi podsjetit ću da je Dražen u NBA ligu otišao u sezoni 1989/90., te da su iste te sezone u NBA ligi prvi put zaigrali i Vlade Divac (Los Angeles Lakers) i Žarko Paspalj (San Antonio Spurs). Dražen nije ni prvi igrač iz Europe koji je bio draftiran za neku NBA ekipu, naime na draftovima daleke '72. i '73. Portland Trail Blazersi i Los Angeles Lakersi su izabrali Krešimira Ćosića. Ako pričamo o Draženu kao igraču koji je ''otvorio Europljanima put u NBA'' podsjetit ću da je Vlade Divac od svih Europljana (ako ovdje izuzmemo Schrempfa koji ipak ''igrački'' nije Europljanin) ipak prvi proigrao, odmah nakon dolaska u Lakerse puno više je igrao od Dražena, samim time i imao bolju statistiku. Divac je s Lakersima igrao i NBA finale protiv Chicaga, te ponekad znao biti čak i najbolji igrač Lakersa u tom finalu (pored Magica Johnsona, Worthya, Greena...). Prema tome, ako već pričamo tko je ''otvorio put u NBA ligu'' onda nije u redu zaobići Divca, naprotiv.



Iako se ovdje ne bi trebalo pričati o nekom navodnom ''domoljublju'' vidim da se Toniju neke stvari neosnovano spočitavaju. Sve te ljude koji na taj način pričaju o njemu ću podsjetiti na nekoliko stvari. Toni je za reprezentaciju Hrvatske igrao na kvalifikacijama za Olimpijske igre '92. i to s upalom pluća, na Europskom prvenstvu u Grčkoj '95. je u četvrt-finalu protiv Italije (24 poena, šut 8/11, 10 skokova, 3 asistencije) zaradio šavove na ruci koji su šivani 'na živo' te je bez obzira na to, sa zavojem oko ruke odigrao polufinale protiv Litve. U pripremnim utakmicama za Olimpijske igre '96. je slomio palac lijeve ruke (Toni je ljevak) i bez obzira na to je sa zavijenom rukom odigrao cijeli turnir i praktički jedini igrao protiv Litve u prvom susretu turnira (33 poena, 11 skokova, 6 asistencija, 3 blokade). U biti od svih tih prvenstava koje je odigrala reprezentacija prije nego što su se svi igrači iz te 'starije' generacije povukli Toni je propustio samo jedno - Europsko prvenstvo u Njemačkoj '93., i to radi toga što mu je mjesec dana prije tog prvenstva na liječničkom pregledu u Chicago Bullsima otkriveno da su mu mišići jedne noge toliko oslabili da su s jednim krivim doskokom mogli puknuti i zapečatiti mu karijeru već sa 24 godine. Nakon 'smjene generacije' nakon Olimpijskih igara u Atlanti '96. Toni se JEDINI ponovo vraća u reprezentaciju i to na Europskom prvenstvu u Francuskoj '99. igrajući pritom sa Tomeljakom, Ružićem, Zadravcem, Poljakom i još nekim igračima koji su sezonu prije toga još bili odrađivali juniorski staž, dok su svi ostali ''domoljubi'' iz 'starije' generacije odbili pozive. Toliko o tome...



Kao zaključak za kraj htio bih definirati još samo ovo... Krešimir Ćosić je najveći europski centar u povijesti, Dražen Petrović je najveći europski bek-šuter u povijesti i Toni Kukoč je najveće europsko krilo u povijesti. A tko je od njih troje zaista najveći najbolje neka prosudi svatko sam za sebe.

Eto, toliko od mene...



Volio bi da se na ovaj post svojim komentarima jave svi oni koji se zaista razumiju u košarku, ali neka ti komentari budu ARGUMENTIRANI, a ne samo bezvezna osobna mišljenja klinaca koji prate košarku samo zadnjih pet godina i koji su pod velikim utjecajem svih hrvatskih medija u zadnjih 15 godina...

Gle, nadrobio si tu suhoparnih informacija da čovjeka zaboli glava. Nemrem ti ovaj tvoj post ni čitat.

Ja ti govorim jedno. Hrvatska reprezentacija je imala u zadnjih 15 godina samo jednog vođu. Jebiga, to na terenu ili vidiš ili ne vidiš. Dražen je bio jedini "vođa". Kukoč je to trebao biti iza Dražena, ali iz samo njemu znanih razloga nije. Nije se toj generaciji uspio namtenut (čitaj Rađa, Stojko, Komazec).

A kad je ta generacija sišla sa scene, dobili smo generaciju kojoj je Kukoč trebao biti prirodni vođa (čitaj Gira, Mulaomerović, Prka, Marcelić, Sesar...). E, toj generaciji (osim 99') nije više htio biti vođa.

I još nešto, daj više prestanite se nabacivat statistikama, brojkama, prvenstvima... suhoparne brojke.

Ivica Žurić je trpao po 30 ko od šale, Radulović isto, Sesar isto... pa da li su zbog toga u rangu Dražena.

Koliko Adnan Bečić ima naslova prvaka Evrope? Da li je zbog toga u rangu Dražena?

Koliko Žan Tabak ima medalja, naslova, ima i NBA prsten... ali da li je zbog u rangu Dražena? Ili možda veći, jer Dražen nije osvojio prsten.

I prestanite više listat košarkaške enciklopedije, tablice, zbrajat valorizacije.

Kad si u dvorani sve vidiš. I ko ima jaja, i ko je karakter, i ko je vođa, a ko nije.

Dražen je bio, Kukoč nije!

 ima to jedan detalj na koji se niko nije osvrnuo a bas zbog njega je bespredmetno usporedivat njih dvojicu.. Drazen je umro prerano i njegova je karijera prekinuta pa uvjek ostaje ono ..da je odigro do kraja on bi jos postigo ovo i ono i blah blah...

meni su oni dva najdraza Hr kosarkasa Drazena sam gledo ko klinac i sigurno da nisam mogao vidjet lose strane njegove igre jer nisam znao o kosarci previse tad su se samo poeni brojali.. ko se sjeca sportskih iz 80 samo strijelci i one glupave ocjene igre od jedan do pet...a on bi uvjek imo 5 tak i tak.. Tonija sam gleda kad sam shvatio igru malo bolje i nemogu vjerovat da bi Drazen mogao radit toliko koristi za ekipu kolko je to mogao Toni i zato je moj izbor ipak Toni....

Ma ponovo. Kukoč je, po meni najveći hrvatski košarkaš iza Dražena.

I meni, koji sam iz Zagreba, je dao najmanje.

Jer puno je dao i Splitu, i reprezentaciji bivše Juge, i Chicagu, ali nedovoljno hrvatskoj repki.

Ja ne navijam ni za Chicago ni za Buckse ni za Philadelphiu, a bome bi mi bila puno draža zlatna medalja (nikad osvojena) sa SP za HRvatsku 90-ih nego za Jugu 80-ih.

Ja tvrdim da bi Mulaomerović, Rimac, Giriček, Vujčić, Prkačin, Marcelić.... uz Rađu i Kukoča bili sposobni osvajati medalje i na SP i na EP i na Olimpijadi. I postali bi bar 20% bolji igrači. Ali, samo uz Rađu i Kukoča!!! Baš kao što su za Srbe cijelo vrijeme igrali Divac i Đorđević. Divac i Đorđević koji nikada nisu dobili važnu utakmicu kad su s druge strane stajali Rađa i Kukoč. Nikad!!

I to im ja ne mogu oprostit. Samo da su jedan drugog nazvali telefonom i rekli- daj ajmo im pokazat!

Ma lišili su me gušta vidjet Hrvatsku na postoljima.

I onda kad pročitaš da bi Rađa ipak za par milja dolara igrao za Real i u 39 godini, a Kukoč kao nemre stajat, al eto čim potpiše ugovor naraste mu nova noga, e onda mi dođe plakat.

 

  Nisam se tija miješat u ovu temu koju si ti pretvorija u pljuvačnicu na lik i djelo TK,pa sam ti samo jednom reka da sereš,ka šta i jesi sra,al sad jednostavno ne mogu ne odgovorit ti na ovaj post.

  Koliko god ne mogu razumit tu tvoju iracionalnu mržnju prema TK dopuštam da svak može imat svoje mišljenje o njemu,dobro ili loše,nije uopće bitno,pa ga svakako i ti imaš pravo mrzit.Druga je stvar šta si u toj tvojoj mržnji toliko neobjektivan pa npr.Giričeku toleriraš da u 29 god.odjebe reprezenatciju u trenucima kad je na dnu dna,čak ga ističeš ka primjer domoljublja,a ovome drugom zamjeraš i smatraš ga nacionalnim neprijateljem br.1,šta je to učinija nakon više osvojenih medalja,al dobro.

  Neću se osvrtat ni na tvoje lamentiranje o njegovoj domoljubnosti,škrtosti i drugim nekim čisto ljudskim karakteristikama,premda iz tvojih postova mogu zaključit da TK nikad nisi upozna,a kamo li priča s njim,da bi iz osobnog iskustva moga o tome govorit.Ne razumin ljude koju pljucaju po drugima na temelju toga šta su čuli ili pročitali o toj osobi,al eto dobro i to,premda ovde nije tema-TK kao čovjek,prijatelj,otac,domoljub,Hrvat....već samo TK kao košarkaš.

  Međutim ono šta si ovde napisa uspoređujući na neki način Bečića i Tabaka sa TK,ka i to da TK nema jaja i da nije vođa,govori ne samo o tome da ti o košarci evidentno nemaš pojma već postavlja ozbiljne upite o tvom IQ.Ni Forrest Gump nebi usporedija TK,koji je bija uvik po statističkim i svim drugim pokazateljima među prva tri igrača u svim ekipama i reprezentacijama u kojima je igra sa Bečićem i Tabakom koji nisu bili ni 10-i igrači svojih ekipa.

  A o tome kako nema jaja samo ću ti  dva momenta iznit.Prvi-iz Barcelone 92,najvećeg uspjeha naše košarke od samostalnosti kad smo u polufinalu igrali protiv ZND.Gubili smo,ako se sićaš 4 razlike manje od 40 sec.do kraja kad je TK uzeja balun i sa 8 metara sprašija tricu za -1.ne Dražen,ni itko drugi u toj ekipi,već TK.Tada su se "gaće parale",da je to promašija ode nam finale(točno,potom nam je Volkov opet da šansu i Dražen je uvalija 2 slobodna za pobjedu).

   Drugi-one godine kad je Jordan iša igrat baseball,kad je Chicago ima protiv Knicksa zadnji šut kod -1,a Jackson je pozva time out na kojem je reka da taj šut ide na TK.Pippen se na to smrtno uvridija,a TK je taj koš uredno pospremija.Vjerojatno je i Jackson primjetija kako on nema jaja,pa zato i je kraj svih onih zvijezda Chicaga upravo njemu da taj šut.

   Neću ulazit u diskusiju ko je od njih dvojice bolji igrač jer konačno to i nije tema ovog topica,samo ću reć da mi je TK kao igrač bija draži,ne samo zato šta je bija igrač mog kluba,već i zato jer nikad nije gleda samo sebe i svoju statistiku.I u potpunosti se slažem sa postom onog momka Player 12,odnosno pretposljednjim pasusom koji počinje riječima-"kao zaključak za kraj..."

  I samo još jedna stvar-možeš ti ono šta je taj momak napisa nazvat suhoparnim brojkama ili kako god već oćeš,ali to su fakti,nešto šta ostaje zapisano i u nekoj konačnici to uglavnom uvik bude jedino mjerilo vrijednosti.Umjetnički dojam se gleda u klizanju,sinkroniziranom plivanju i skokovima u vodu,a u ovakvim sportovima se broje medalje i osvojene titule.

  Bez želje da bilo šta sugeriram o tome ko je bolji igrač od njih dvojice moram reć kako ipak jako bode u oči onaj podatak da je Dražen sa Cibonom 1 jedini put bija prvak YU,a sa Realom da nije bija prvak Španjolske.

  Možeš ti mrzit TK koliko god želiš,možeš i pjucat po njemu šta se tiče svih segmenata njegovog života i bez obzira koliko dobro si u te stvari (ne)upućen,al nemoj kenjat o njemu ka igraču jer ispadaš smiješan,da ne kažem nešto rdugo.

   btw.

      Sa sličnom tvojom argumentacijom zašto mrziš TK,možeš još i više mrzit Mirka Novosela koji je dopustija Draženu da se iz Poljske ne vraća u Hrvatsku zajedno sa ostalom ekipom već da ide privatno sa curom.

  

PO STOTI PUT. BIO JE VRHUNSKI IGRAČ. NIJE BIO VOĐA.

KAD JE IGRO ZA SPLIT BIO JE BOLJI OD DIVCA, DANILOVIĆA I ĐORĐEVIĆA, A S REPKOM NIJE NIKADA BIO ISPRED NJIH.

TO ME BOLI KO HRVATA, JER VJERUJEM DA SMO IMALI EKIPU KOJA JE MOGLA VLADATI DEVEDESETIH.

A NISMO SAMO ZATO JER SE RAĐI I KUKOČU NIJE DALO IGRAT ZA REPKU.

Istina, kriv je i Novosel i ostali iz 92', ali najviše Kukoč i Rađa, jer su bili najbolji.

I vadite sad brojke, i sami znate da je ovo istina i zato vas boli.

A sad ove sličice iz njegovih utakmica kad je pogodio zadnji šut, to si prikačite mačku za rep.

I sad kad me vučete za jezik, nije on bio istinski lider ni u Splitu, ni u Chicagu, ni u repki 92'.

Lider je bio jedino Benettona i repke 99', i nije osvojio. Tu je razlika između njega i Dražena ko igrača, jako mala.

Ako govorim o ljudskosti, onda je jako velika.

Ne uspoređujem ga s Bečićem i sl., nego ti samo želim pokazat na konkretnom primjeru koliko su sve te statistike zapravo isprazne.