Ima trenera koji preferiraju klupsku košarku, ali nijedan hrvatski izbornik nije na klupu došao "preko noći", jedino je Joke Vranković imao ponešto slabiji trenerski CV prije nego što je postao izbornikom. Dakle svaki naš izbornik itekako je prošao klupsku košarku, prije nego što je klupu reprezentacije. Bilo da je riječ o Petroviću i Repeši prije mnogo godina, a bilo da je riječ o recentnijim trenerima: Perasović, Skelin, Anzulović, Mršić, Mulaomerović, Sesar i sada Mijatović. Među njima postoje određene razlike u vođenju timova, svatko od njih ima jačih i slabijih strana, ali iako po trenerskoj kvaliteti možda nisu razina kakvu bi priželjkivali, posjeduju znanja i vještine potrebne za kvalitetno obavljanje trenerskog pa i izborničkog posla. Mijatović ima veoma mnogo iskustva kao pomoćni trener u jakim klubovima, Sesar je iskovao svoj trenerski zanat nadogradivši ga na više nego respektabilnu igračku karijeru. Mulaomerović se također kao i prije njega Mršić nakon igračke bacio u trenerski karijeru. I nikome se ne može spočitavati da su u tome pogriješili.
Spominjali su se Gjerga, Miličić; spominjao se i Jusup. Dakle sve su to iskusni i respektabilni treneri koji mogu biti vrlo kvalitetni i kao klupski treneri tokom cijele sezone i kao reprezentativni treneri u "prozorima".
Jasno je da su uspjesi Repeše, a pogotovo A. Petrovića na vrhuncima karijera za mnoge naše trenere, pa i ove koje sam pobrojao, "nedostižan san". Iz nekoliko razloga, možda ponajviše jer je reprezentacija ipak bila jača prije 15, 20, 30 godina nego sada. Ne očekujem od Mijatovića da će biti čudotvorac. No da reprezentacija s njime može polučiti dobre rezultate - to da. Važno je samo da mu se podmeće kao što se J. Sesaru. I važno je da izbornik ima svoj mir.
