Smijali su im se, a danas ih slave: Barbarez i Spahić stvorili novu jaku Bosnu i Hercegovinu

Prošlo je 12 i pol godina od one velike večeri u Kaunasu kada je Vedad Ibišević svladao Geideriusa Arlauskasa i prvi put u povijesti odveo Bosnu i Hercegovinu na veliko natjecanje. Više od 12 godina BiH je čekala na novo bacanje u trans, novi odlazak na veliko natjecanje.

Te večeri u Kaunasu Emir Spahić predvodio je Bosnu i Hercegovinu kao kapetan, bio je autoritet, vođa na terenu i u svlačionici, igrač na kojeg se Pape Sušić mogao osloniti. Davno je to bilo, Spahić je odavno završio igračku karijeru, ali vratio se pomoći reprezentaciji kako bi je doveo tamo gdje pripada.

Nije se krenulo iz nule, nego iz minusa

Prije dvije godine Nogometni savez Bosne i Hercegovine imenovao je Spahića direktorom svih nogometnih selekcija, a Sergeja Barbareza kao izbornika A reprezentacije. Reprezentacija je prolazila kroz teško razdoblje, godinama unazad mučila se, došlo je do smjene one velike generacije, a ta tranzicija nije prolazila glatko.

Nizali su se loši rezultati, ispodprosječni nastupi, a na izborničkoj klupi nije bio "samo onaj koji to nije tražio". Nakon što je Sušić napustio klupu, najduže se na njoj zadržao njegov nasljednik Meša Baždarević, ali nakon toga krenula su lutanja i traženja pravog izbora.

Robert Prosinečki, Dušan Bajević, Ivajlo Petev, Faruk Hadžibegić, Meho Kodro, Savo Milošević, svako od tih imena ima igračku ili trenersku snagu, ali BiH je stagnirala i nikako se nije mogla podići i vratiti na trag zlatne generacije.

Džeko je i dalje tu, ali s vremenom su polako odlazili Misimović, Pjanić, Salihović, Ibišević i ostali članovi velike generacije, ali to je bilo i neminovno, priroda jednostavno čini svoje.

Tu kreće ključna odluka

Nakon neuspjeha u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2024. godine, Milošević je napustio klupu, a u Savezu donose hrabru odluku i reprezentaciju daju u ruke Spahiću i Barbarezu. Spahić je odmah preuzeo direktorsku ulogu i najavio kako će se povesti puno više računa o igračima iz dijaspore kako bi ih se dovelo da igraju za Bosnu i Hercegovinu. Baš je tu BiH prije gubila puno igrača, čak i onih koji su rođeni, igrali i živjeli u BiH, birali su druge reprezentacije, a oni izvana prečesto su prolazili ispod radara.

Ako je netko mogao svojim autoritetom i nogometnim znanjem nešto pokrenuti s te strane, to je svakako bio Spahić. I uspio je, baš on i Barbarez stvorili su novu reprezentaciju, reprezentaciju za koju "ti igrači žele igrati" i ne dolaze na okupljanja reda radi.

>I Barbareza se cijenilo, ali općenito atmosfera oko reprezentacije bila je tmurna i loša pa je bio i priličan broj onih kritičara koji su kao argument izvlačili činjenicu da bivši sjajni napadač još nikoga nije trenirao. Međutim, s vremenom, Barbarez je pokazao da razumije jako dobro nogomet, stvorio je sjajan odnos s igračima, svlačionica je dovedena u red, a ovo je rezultat svega toga.

Nakon bolnih poraza, zasjalo je sunce

BiH je uvijek imala igrače koji znaju sve o nogometu, takvi igrači se jednostavno rađaju na ovim prostorima, ali je previše puta padala na glupostima, bilježila neke neshvatljive poraze i nekako se taj gubitnički mentalitet uvukao u njene redove. Jako puno se lutalo s izborom kadra, ogroman broj igrača prošao je kroz reprezentaciju, a na vrhu svega toga nije bilo nekog konkretnog plana što i kako napraviti kratkoročno i dugoročno.

Spahić i Barbarez imali su plan i počeli su osvježavati reprezentaciju, širiti kadar igračima poput Nikole Katića ili Ivana Šunjića, Armin Gigović odlučio se za BiH iako je debitirao za Švedsku, Dženis Burnić također je zatražio promjenu državljanstva iz njemačkog u BiH, velika bitka vodila se s Amerikancima za Esmira Bajraktarevića, Samed Baždar odlučio je zaigrati umjesto za Srbiju, za BiH...

Stvorila se nova reprezentacija i polako je BiH rasla kroz kvalifikacije te došla do ovih dodatnih kvalifikacija gdje je dočekala nagradu u obliku plasmana na Svjetsko prvenstvo. Prvo je u drami u Cardiffu izbacila Wales, a onda je u "ludari" na Bilinom Polju izbacila Italiju.

"Klinci" i Džeko

Hrvatska ima Luku Modrića, a BiH Edina Džeku. I sinoć se Džeko lavovski borio, on je posljednji ostatak one slavne generacije, a kao što za Luku ne volimo isticati godine, nećemo niti za Edina. Uvijek je bio primjer, uvijek je bio tu za reprezentaciju i dok bude mogao, igrat će.

Uz njega su stasali napadači koji će ga zamijeniti, a nema većeg zadovoljstva nego možda i zaključiti reprezentativnu karijeru na Svjetskom prvenstvu. Prošao je puno toga, bio dio reprezentacija koja je dosad jedini put bila na velikom natjecanju, ali bio isto tako i dio reprezentacije kada nije išlo, kada se BiH mučila i izazivala podsmijeh blijedim nastupima protiv objektivno dosta slabijih reprezentacija.

Uz Džeku mogu učiti Bajraktarević, Alajbegović i ostali klinci koji su svijetla budućnost BiH nogometa.

Izboren je nastup na Svjetskom prvenstvu i to zasluženo. BiH je igrala hrabro, srčano i požrtvovno i bit će je zadovoljstvo vidjeti na SP-u.