Godište 1990/1991 ima U18 i U19 bronce, ali iz te generacije do A reprezentacije se probili oni iz drugog plana - Planinić, Babić i u zadnju godinu Ramljak. Tu negdje na rubu je Zupčić.
Šarić i Hezonja predvodili svoje generacije do dva kadetska zlata, jednu U17 broncu i jedno juniorsko zlato. Jasno, nisu sami donijeli te medalje, ali biti će velika stvar ako za seniorsku reprezentaciju dobijemo još koga od tih dvaju godišta. U18 srebro Hezonjine generacije, ali bez njegovog sudjelovanja teško da će dati ijednog reprezentativca, barem za velika natjecanja...Marinelli, Bošnjak, Arapović?
Generacija s najviše širine (1996/97) je prvo (unatoč sjajnoj, lepršavoj košarci) kiksala na U16 (tu mislim na godište 1997.) i zapela na visokoorganiziranim španjolcima (od kojih osim Yuste teško da će netko napraviti karijeru u košarci), a onda propustili i peto mjesto i odlazak na U17. Iduće godine na U18 opet igrali, odlično do polufinala s turcima koji su imali ludi šuterski dan i za utjehu ipak uzeli broncu protiv grka. Na U19, iako oslabljeni za tri startera (Žižić, Bender i Mazalin) uzeli srebro (Arapović, Zubac, Božić, Slavica) , a može se reći i da su promašajem Božića prije produžetaka izgubili zlato.
I, evo po prvu put U20 osvojili medalju. Iako ta natjecanja već neko vrijeme nisu osobito praćena i ponajbolji talenti ih zaobilaze, tu se kuje materijal za širinu, koja nam je godinama nedostajala. I, recimo Kalajžića na playu.
Dakle, 1990/1991 dvije medalje, od 1994-1999 osam medalja - ukupno 10 medalja, no, važnije je da se - uz nešto starijeg Bojana (1989) - počne formirati jedna jezgra tih osvajača medalja i da pokušaju prenijeti svoju individualnu kvalitetu na viši razinu timske igre.
Materijal postoji, i sada "samo" treba da se odazivaju i da ih netko uklopi u skladnu cjelinu, jer će ih teško u mjesec dana učiti košarci.
Ovi mladići imaju talent i ako nastave vrijedno trenirati i ne trčati za novcem i kćerima glavešina klubova, za 3-4-5 godina imaju, priliku primirisati A reprezentaciji, svakako u kvalifikacijama.