Godište 1990/1991 ima U18 i U19 bronce, ali iz te generacije do A reprezentacije se probili oni iz drugog plana - Planinić, Babić i u zadnju godinu Ramljak. Tu negdje na rubu je Zupčić. 

Šarić i Hezonja predvodili svoje generacije do dva kadetska zlata, jednu U17 broncu i jedno juniorsko zlato. Jasno, nisu sami donijeli te medalje, ali biti će velika stvar ako za seniorsku reprezentaciju dobijemo još koga od tih dvaju godišta. U18 srebro Hezonjine generacije, ali bez njegovog sudjelovanja teško da će dati ijednog reprezentativca, barem za velika natjecanja...Marinelli, Bošnjak, Arapović? 

Generacija s najviše širine (1996/97) je prvo (unatoč sjajnoj, lepršavoj košarci) kiksala na U16 (tu mislim na godište 1997.) i zapela na visokoorganiziranim španjolcima (od kojih osim Yuste teško da će netko napraviti karijeru u košarci), a onda propustili i peto mjesto i odlazak na U17. Iduće godine na U18 opet igrali, odlično do polufinala s turcima koji su imali ludi šuterski dan i za utjehu ipak uzeli broncu protiv grka. Na U19, iako oslabljeni za tri startera (Žižić, Bender i Mazalin)  uzeli srebro (Arapović, Zubac, Božić, Slavica) , a može se reći i da su promašajem Božića prije produžetaka izgubili zlato.

I, evo po prvu put U20 osvojili medalju. Iako ta natjecanja već neko vrijeme nisu osobito praćena i ponajbolji talenti ih zaobilaze, tu se kuje materijal za širinu, koja nam je godinama nedostajala. I, recimo Kalajžića na playu. 

Dakle, 1990/1991 dvije medalje, od 1994-1999  osam medalja - ukupno 10 medalja, no, važnije je da se  - uz nešto starijeg Bojana (1989) - počne formirati jedna jezgra tih osvajača medalja i da pokušaju prenijeti svoju individualnu kvalitetu na viši razinu timske igre.

Materijal postoji, i sada "samo" treba da se odazivaju i da ih netko uklopi u skladnu cjelinu, jer će ih teško u mjesec dana učiti košarci.

Ovi mladići imaju talent i ako nastave vrijedno trenirati i ne trčati za novcem i kćerima glavešina klubova, za 3-4-5 godina imaju, priliku primirisati A reprezentaciji, svakako u kvalifikacijama. 

Starije generacije su bile još uspiješnije na under prvenstvima:

'84 zlatni U18 (Ukić, Kedžo, Pašalić, M. Tomas, Banić, Bašljan, Gašparac, Novačić)
'82 srebrni U18(Popović, Planinić, Lončar, Dijan, Gligora, Rozić)
'80 srebrni U18 i brončani U19 (Stojić, Žižić, Vidaković, Bagarić, Subotić, I. Tomas, Macura, Džidić, Samac, Kasun, Lončar)
'79 zlatni U16 (Vujčić, Tomeljak, Štimac, Vidaković, Mlatac, Bračić, Macura, Gulin, Bagarić, Samac)
'78 zlatni U18 (Vujčić, Sesar, Anzulović, Henjak, Žuža, H. Perinčić, Longin, Mance, Tomeljak, Poljak, Bagarić)
'76 srebrni U18 (Giriček, Ivan Perinčić, Zemljić, Nicević, Kapov, Miličić)

Oni bi možda imali i duplo više medalja, no tad su se U16 i U18 prvenstva igrala svake dvije godine, pa je svaka generacija propuštala jedno takmičenje (slično kao danas U17 i U19 svjetsko).
Nažalost, to se nikad nije prelilo na seniorske rezultate.

Otići ćemo malo previše u off topic, alo rekao bih da ove generacije iz 90-tih jednostavno imaju više talenta, ali i naglašenijih radnih navika. Koliki su samo propali iz 80-tih jer im se nije igrala obrana ili im se nije treniralo (Zemljić, Sesar, Morić) da ne govorim o Šundovu i Bagariću, braći Perinčić. Iznimka jest Girićek koji je ostvario svoj potencijal, ali mu se u najboljim godinama nije igralo za reprezentaciju. Od ovih novih Mazalin, Slavica koji su na račin talenta i fizikalija mogli ostvariti vrhunske karijere, ali im košarka očito nije u prvom planu. 

Gdje ga je cuveni Dubravko? 

U19 1995-te, igramo četvrtfinale protiv amerikanaca. Na našoj strani Zemljić, Sesar, Giriček, na njihovoj Marbury, Carter, Langdon. Dobijamo 17 razlike, a Zemljić im zabija 28 koševa.

Kad bi ti ja sad reako da sam razvaljivao Zemljića u mlađim kategorijama 

A kako je taj lika propao, strašno, a o tome šta je radio Sesar i kako je na kraju sve završilo to je već urbana legenda

Pojelo mi post, a nije dobro kopiralo...Uglavnom htio sam reći da usporeedbe Tišme i Hezonje ne stoje. 

Hzeonja je veći potencijal pogotov u altetskom smislu, no tehnički je daleko daleko iza Tišme. Recimo Hezonja je na u16 prvenstvu imao 20 poena, 8 skokova, 2,7 asista uz 3.6 izgubljenih lopti. No, uzimao je 20 šuteva po tekmi te šutira za 3 poena 24%(18/75)...Recimo imao je 4/12 protiv Turaka, 2/10 protiv Rusa, 2/10 protiv Francuza , 2/11 protiv Čeha, 1/2protiv Bugara , 0/2 protiv Talijana...Najbolji je bio protiv Španjolaca sa 5/12. Ne treba zaboraviti kako je on srkivao svoje mane, igrao na fizikalije i imao jako dobre suigrače koji su na u18 osvojili srebro te dobili Porzingisa koji je dominirao na turniru. 

Tišma je više all around igrač sa 17,6 poena, 5,8 skokova, 3,5 asista uz 3 izgublje i 1,4 ukradene lopte. Ima 42,3% za tri poena te šutria 13 lopti po tekmi ... Ima sjajan prvi korak i dobro kontrolira loptu pogotov sa lijevom rukom dok desna kasni i kada nju dobije imat će još više poena iz prodora. Jako dobro leđna tehnika za igrača te dobi baš kao i mlađi Prka. Također sjajan je šuter već za ovaj uzrast i time se njih malo može pohvaliti da trica ide preko 40%.

Prkačin je na još boljim brojkama sa 18,2 poena, 10,2 skokova, 4,2 asista te 2,2 blokade uz 12 šuteva po tekmi. Njih dvojica imaju najšareniju statistiku od Mazalina i Bendera. Jedina razlika je da se za ove vidi da su djeca bivših košarkaša jer po mehanici šuta, leđnoj igri i kontroli lopte već sada imaju dobre temelje. Mnogi ovi prije uz neke krive odluke nisu imali nekog da ih usmjerava u karijeri i kaže što im ne valja. Hezonja sada uči kako vodili loptu i leđnu igru dok je Tišma već sada na zavidnoj razini. Uz to ima dugačke ruke, a vidimo koliko Bojanu pomažu kod prodora i polaganja. 

Različiti su igrači, no Tišma je daleko potkovaniji i više usmjeren prema suigračima uz daleko bolje prodore prema košu.