Što reći za početak osim - ljubav.
Dok na košarkaškim igralištima diljem Hrvatske povijeni, zahrđali i slomljeni koševi podsjećaju na kosture jednog prohujalog vremena, preostale napuštene mrežice se počinju polako ljuljati daškom isčekivanja koje tinja u srcu svakog košarkaškog zaljubljenika.
Brojimo posljednje dane do Eurobasketa 2015. i prvog nastupa hrvatske reprezentacije pred domaćom publikom na kontinentalnom turniru nakon više od 25 godina. Događaj je sam po sebi dovoljno poseban (bez obzira jesu li ga ili nisu prepoznali HKS, sponozori ili marketinški stručnjaci) da zazove stanje (ne)mira kod većine ljubitelja radosti loptanja pod obručima. Nemira u smislu isčekivanja prve podbačene lopte. Mira u snazi da se konačno izbriše iz uma, trguje nasljeđe rezultatskih frustracija dugih 2 desetljeća za jednostavnu ljubav prema igri košarke. Divljenje talentu koji iznjedri nevjerojatne individualne poteze, kolektivnom duhu koji ostvaruje vrhunsku obranu, nadmudrivanje trenera i igrača kao taktičara i stratega bez obzira na dres.
To stanje euforije i ljubavi prema igri košarke bilo je skoro pa opipljivo na Eurobasketu u Sloveniji 2013. Svatko od nas koji je pohodio utakmice na tom turniru tome može posvjedočiti. Pobjednici ili poraženi - sve se na kraju svodilo na veliku proslavu jedne od najljepših igara (ako ne i najljepše!) pod nebeskom kapom. U tom pogledu, možemo dosta naučiti od naših susjeda koji unatoč individualnoj slavi i kvaliteti njihovih košarkaša - kao reprezentacija nisu imali većih uspjeha od nas u zadnjih 20 godina.
Slovenska košarkarska reprezentanca stiže nam u oslabljenom izdanju kojem sami Slovenci vole 'tepati' kao njihovom ''C timu'', ali nema sumnje da će imati podjednako žestoku potporu kao da igra njihov ''A tim''. Izbornik Jure Zdovc od relativno niske i brze momčadi oslabljene izostancima od vrha do dna reketa - uspio je iskovati borbenu (u slovenskoj tradiciji - žestoku na rubu prekršaja), neugodnu reprezentaciju koja može zaprijetiti svakome, posebice na danu večer kada ih krene šut. U to se uvjerite sami:
https://www.youtube.com/watch?v=wPsesmoi6JUO Hrvatskoj više-manje znamo sve. Proždiremo vijesti koje nam stižu na kapaljku. Je li Dario skinuo naočale - jest. Je li Boogie počeo trenirati - jest. Je li se Simonovo tijelo otklizalo natrag na normalnu temperaturu - jest. A po Konzum trgovinama diljem zemlje - vjerojatno neki praznovjerni navijači trljaju list kartonskog Tomasa. Zasluga je to našeg novog poglavice Grande Pace. Veli-mir Perasović nam je u pripremnim utakmicama pokazao određeni mir u našoj reprezentaciji koji nam je skoro pa neobičan i daje poticaja zdravom, umjerenom optimizmu. Mir koji se, unatoč još uvijek prisutnim oscilacijama, ustaljuje među našim igračima na terenu te s terena polako prenosi i na gledatelje.
Pa opet, u susjedskim okršajima i rivalstvima ne treba se uzeti ništa zdravo-za-gotovo. U utakmici koja nam slijedi gosti nemaju što izgubiti, a domaćini mogu izgubiti sve. Nervoza, premijera, pritisak očekivanja domaće publike. Sve su to faktori koji govore da bi, barem od početka utakmice, ruke slovenskih igrača mogle biti puno opuštenije - igra tečnija nego u naših igrača. Kako su ponovili dovoljno puta tijekom ovih priprema izbornik i igrači - Hrvatska si danas ne može dopustiti luksuz da podcjenjuje ikoga.
Možda će nekome ova moja teza/prijedlog zvučati defetistički, ali nakon toliko uzlijetanja i stropoštavanja - možda je došlo konačno vrijeme da se malo odmorimo - krenemo sa željom uživanja u lijepoj košarci na prvom mjestu i zanimanjem za eventualni rezultat na drugom. Vrijeme nam je (ne samo u košarci) da ostavimo prošlost gdje jest i uživamo u jedinom što imamo - a to je ovaj trenutak. Biti će lakše nama, momcima, a i bolje ćemo se provesti - aktivno sudjelovati u miru - toj hladnoj vatri koju izbornik pokušava instalirati u momčadi. Pa sad vi to primite ili ostavite.
Neizbježno će biti nerviranja i svakakvih komentara u žaru borbe. Ipak smo strastveni oko reprezentacije. I mi tu, na neki način, dajemo sve od sebe kao da smo uvijek uz njih. Bio sam tamo - na polufinalu protiv Litve u Sloveniji. Moje društvo je nakon poraza bilo kao nekakav presjek navijačkih tipologija - teška depresija i ljutnja, cinična ogorčenost, tiha tuga. Sve opravdano. I da je svaki sebe snimao za vrijeme svake utakmice - sve što ovi momci pregrme na pripremama tijekom ljeta postalo bi opravdano samo iz foršpana tih snimaka. Ja sam nekako hodao između ekipe s rukama u džepovima relativno miran, općenito zadovoljan onim što su momci izborili. Svu nervozu sam potrošio tijekom utakmice. Ta jedna utakmica nije uništila sve što su postigli i taj doseg iznad većine koji su im prethodili. Ali ponajviše mi je vidala ranu ta košarkaška fešta koja se odvijala oko dvorane, karneval zaljubljenika u košarku - za neke drugu, a za neke prvu najvažniju sporednu stvar na svijetu. Uvijek je lakše i ljepše kad se stvari dijele - pa bila to radost ili tuga - bilo to uživo ili recimo preko sportskog foruma.
Zahvaljujući dečkima imat ćemo priliku opet nešto dijeliti za malo više od dva dana onako kako sad dijelimo nestrpljenje i kratimo si vrijeme do početka. Zahvalan sam na tome. Idemo po uživanje u košarci i pobjedu - nadajmo se prvu od mnogih - uživancija i pobjeda. Nadajmo se fer utakmici i pravednoj arbitraži u novom duelu kod O.K. Dragonje!
Kodna fraza utakmice: Vatreno krštenje.
P.S.
I prije nego prepustim riječ stručnjacima evo jedne NBA motivacijske za one koji su u mogućnosti otići u Arenu na bilo koju od utakmica naše reprezentacije - vjerojatno slično onome što Perasović govori našim igračima:
(Dobre stvari dolaze onima koji čekaju... Veće stvari dolaze onima koji mrdnu guzicom i učine što god treba kako bi se iste ostvarile.)
[uredio Dropshotski - 02. rujna 2015. u 22:37]
Hrvatska košarka - Povratak u budućnost...