Generalno smatram da je 2008-o oštećeno jer je izgubilo jednu juniorsku godinu ali:

- dogodine će i Premijer liga i Prva liga biti još slabije: egzodus u NCAA, povećanje cijena preostalih HR igrača (radi zakona ponude i potražnje), pa

- je to prilika preostalima 2007-og (NCAA) i svima iz 2008-og da se brzo/odmah nametnu u nekim ekipama kao seniori a to je ipak, barem nešto pozitivno za njih.

Uz sav trud koji je otac poduzeo da od njega napravi igrača, uguravši ga i u repku Njemačke, način igre je takav da su ostala 4 na parketu shvaćena kao pomoćna radna snaga za njega.

I to se nikad neće promijeniti

Stojić - još jedan u nizu "naših" mladih igrača od kojih se očekuje puno više nego će u konačnici dati. Toliko se očekuje da se neki raspituju da li je "Njemac" ili "Hrvat". U konačnici dođe mu na isto. Znam, znam, John Wick je pametno zaključio da će dosta mladih igrača o kojima komentiram(o) što i kako komentiram(o), za 2-3-4 godine igrati za našu seniorsku reprezentaciju. Da ih sad ne nabrajam. Neće baš svi koje je Wick spomenuo nositi seniorski dres najdražih boja, barem se nadam da neće (op. ali tko će onda?) jer što je previše previše je, tu mislim prvenstveno na one starije mlađe igrače, ali neki sigurno hoće. Jbg, neko će naprosto morati biti u reprezentaciji. Ne na račun neke kvalitete već na "račun" što boljih nemamo. Da je nešto optimistično i željnoočekujuće po našu košarku, i nije.

Mali Stojić nije los igrač ... ima puno kvaliteta .. ako riješi jedan problem sam sa sobom ...mogao bi dosta toga ... njegov problem je poimanje košarke ... a Kosarka nije tenis ...

Tata mu kao igrač def nije košarku poimao kao tenis. Ali je možda takvom vidi kao roditelj.

Gledao sam finale Next Generation turnira u Ateni, a nakon toga i finala kadetskih i juniorskih prvenstava u Španjolskoj, Njemačkoj i Italiji. Potom sam pogledao naše finale. Prva usporedba: naši igraju najsporiju košarku, lopta se zadržava do posljednjeg trenutka, a fizička sprema nam je u usporedbi s drugima dvije razine ispod svih ostalih. Na košarkaškim fundamentima kao da se uopće ne radi – od samog primanja lopte, glave koja je prečesto spuštena prema podu, pa do činjenice da pri primanju lopte nijedan igrač nije postavljen nogama prema košu. Daleko smo iza ostalih zemalja, pa se onda pitamo zašto nemamo igrača za reprezentaciju i zašto ih moramo tražiti u inozemstvu. Mi igramo košarku iz osamdesetih godina i to je, nažalost, čista istina.

Naši talenti, kojih je ionako malo ostalo u zemlji, misle da mogu zaraditi ozbiljan novac u Americi. Svima njima bih preporučio da to zaborave. Tamo bi možda izdržali godinu dana (iako sumnjam da bi i toliko uspjeli), a kada Amerikanci shvate da od njih nema koristi, samo bi ih vratili natrag. Izuzetaka ima, ali ti se igrači ne razvijaju i ne treniraju kod nas, nego u inozemstvu. Zato se, kada čitam po forumima kako ovaj ili onaj igrač odlazi u NCAA, samo nasmijem i čekam gdje će i za koga igrati iduće godine u našoj ligi.

Bilo bi bolje da većina tih igrača prestane slušati roditelje i menadžere te da malo pogleda kako igraju njihovi vršnjaci po Europi. Ako su imalo mudri (u nadi da jesu), shvatit će da nisu na istoj razini. Trenerima bih pak poručio da se prestanu sami sebi diviti, nego da provedu ljeto usavršavajući se izvan svoje zone komfora. U protivnom, naša košarka jednostavno neće imati budućnost.

Evo, ja sam pogleda sve utakmice kadeta Reala u završnici i tek u finalu sa Barcelonom se mogla vidjeti razina fizicke igre u obrani (blizina obrambenog, kontakt) kakva se kod nas mogla vidjeti i to ne samo i završnici.

Tako da, niti je sve tako crno ni jednoznačno.