Ja nisam protiv strankinja samo zato da bih bio protiv njih. Možda i treba imati po tri strankinje u ekipi. Sigurno bi liga bila kvalitetnija i zanimljivija za gledanje.
Ali ako je HKS glavni investitor Premijer lige, onda bi trebalo jasno reći koji je cilj tog ulaganja i kakav povrat očekuju.
Ako je cilj imati jake klubove koji se mogu natjecati u Eurokupu, onda se to ne može bez strankinja i ozbiljne infrastrukture. Možda je onda rješenje Premijer liga s četiri ili šest klubova, uz pravilo da na terenu uvijek moraju biti jedna ili dvije naše igračice.
To bi vjerojatno bio profil naših igračica koje ionako igraju po Europi, pa bismo kod kuće mogli gledati Tadić, Begić, Dojkić i slične igračice. I to bi bilo super. Možda je upravo to put.
Ali klubovi moraju i stvarati nove igračice, pa makar one kasnije odlazile u Ameriku, jer se te cure jednog dana opet vraćaju.
Evo, uzmimo samo Mühl kao primjer. Što bi od nje danas bilo da je ostala prvi play Trešnjevke umjesto da je otišla na UConn? Naravno, to je samo hipotetsko pitanje jer mislim da svi znamo odgovor.
Ali uzmimo, recimo, Erjavec ili Lazić, koje su također studirale na američkim sveučilištima, i to na onima koja su ipak bila puno manje zvučna od UConna. Za obje je NCAA bila odskočna daska za Europu, gdje su nastavile graditi karijere i danas su važne karike reprezentacije. Bi li njima bilo bolje da su ostale u Premijer ligi? Mislim da se i tu možemo složiti da je odgovor ne.
Znamo da su se, recimo, i Ostojić i Gojković vratile iz stranih liga. Nisu to jedini slučajevi. Rijetko koja naša mlada igračica može graditi karijeru europskim putem kao što je to napravila Dojkić, a i taj je put rizičan jer postoji mogućnost da pritom ne završe fakultet, ozljede se itd...
Zato mislim da se i Premijer liga i klubovi iz kojih odlaze igračice u Ameriku trebaju vrednovati prema tome koliko kvalitetnih igračica stvaraju, a ne samo prema rezultatima seniorskih ekipa. Te igračice nisu izgubljene za hrvatsku košarku. Naprotiv, često se vraćaju kao bolje igračice, a u međuvremenu su važne i za reprezentaciju.
Znam da je ovo iz muške košarke, ali molim za oprost jer mislim da je jako relevantno. Neki dan je Nikola Vujčić izjavio:
„Često to govorim, ali moram naglasiti da smo pokušali na krivi način pobijediti matematiku. U moje vrijeme smo trenirali od 13. do 18. godine otprilike pet tisuća sati. Ispada matematički da su naša djeca danas spala na 1.600 do 1.900 sati rada. I to govorim o profesionalnim klubovima.”
Ako uzmemo tih 1.900 sati u pet godina, to je samo 380 sati godišnje po igračici, odnosno oko 7,3 sata tjedno kada se rasporedi na cijelu godinu.
Ali koliko znam, naše cure ne treniraju cijelu godinu, osim možda reprezentativki kojima se sezona nešto produži. Ako računamo da većina završava u svibnju i ponovno kreće u rujnu, govorimo o otprilike 39 tjedana treninga godišnje. To znači da tih 1.900 sati ispada na samo 9,7 sati treninga tjedno, odnosno manje od dva sata dnevno ako izuzmemo vikende.
S druge strane, Vujčićevih 5.000 sati u istom razdoblju značilo bi oko 25,6 sati tjedno, odnosno nešto više od pet sati dnevno.
Dakle, prema njegovim brojkama, govorimo o gotovo tri puta manjem volumenu rada.
I zato mislim da je upravo taj volumen treninga jedan od prvih problema koje treba riješiti.
Možemo raspravljati o broju strankinja, sustavu natjecanja i kvaliteti lige, ali ako ne stvaramo dovoljno kvalitetnih domaćih igračica jer nemaju odgovarajuće trenere, uvjete za rad i infrastrukturu te ako se ne ulaže u klubove koji imaju kvalitetne škole košarke, dugoročno nećemo riješiti ništa.
Jer na kraju krajeva, možemo dovesti koliko god strankinja želimo i napraviti puno jaču ligu, ali ako istovremeno ne ulažemo u razvoj naših mladih igračica, što smo zapravo dobili?