11 je godina prošlo, baš danas. Kao da ga nije ni bilo. Da je Šibenik u SAD-u, na svim ulazima u grad bili bi panoi - Dobro došli u Šibenik, grad u kojem se rodio košarkaški Mozart - Dražen Petrović! A ovaj grad ga je zaboravio. I Hrvatska. Stvarno smo s***ni ljudi. U Šibeniku će ti oprostiti sve, sve osim uspjeha. Jedan trg nosi njegovo ime, a kraj koša u kvartu gdje je kao klinac bacao prve koševe, stoji tabla. I to je sve. Prije par godina sam na pijaci sreo turista. Veli tip, gdje je muzej Dražena Petrovića? Zbunio me... U nastavku razgovora doznajem da je stigao iz USA, da je zagriženi fun Dražena i da je u Šibenik došao isključivo radi Dražena. Došlo mi je da propadem u zemlju ***te. Koji bed, koja tragedija, koja sramota. Pokušao sam mu objasniti... Nikad neću zaboraviti njegov zbunjeni pogled, nevjericu, razočarenje, svoj blago teleći pogled, pokušaj da se opravdam, bezuspješno. Kako smo jadni. Glupi. Nevezano uz moralni momenat, ljudi u ovom gradu nisu sposobni čak ni na najobičnije ljudske strasti, zgrtanje para, bogatstva. U Americi, negdje u pri***ini nikne ogroman krumpir, i već milijuni turista dolaze vidjeti selendru gdje je niknuo največi krumpir. A u gradu gdje se rodio genij, ne da nema muzeja, ne da ne možeš kupiti dres, ne da nema lopte s potpisom, ne da nema suvenira - nema ničega! I zato smo zaslužili da smo tamo gdje jesmo. A to je bio samo onaj najniži, ljudski, nagonski pogled na stvar, potpuno netaktičan i nedoličan za današnji dan. Čisto da sagledamo sve perspektive. Neka ti je laka crna zemlja, Dražene, i oprosti nam šta smo ***e!