Šušak
Nakon što se 1995. godine proširila priča da je prvenstvo prodano Hajduku, jer Dinamo ionako, zbog kazne, nije mogao igrati u Europi, istukli smo igrače, ali se ubrzo zakotrljala ideja o pomirbi.
Velimir Zajec je forsirao druženje u Zagorju, trebala se odigrati utakmica između uprave i navijača, pričalo se da će doći i Gojko Šušak. Kad smo u Pilama vidjeli sve te silne Mercedese i osiguranje, bilo je jasno da tu neće biti nogometa, već - sastanak.
Gojko Šušak se htio uvjeriti jesmo li doista državni neprijatelji, a iz Pila je otišao uvjeren da smo samo okorjeli nogometni navijači i da ne forsiramo nikakvu politiku. Uprava Croatije nas je prikazivala kao šaku jada koja samo galami na tribinama, kao grupu zaluđenu bolesnim stvarima. Ministre, rekli smo Šušku, mi smo samo za Dinamo, želimo Dinamovo ime, želimo naše transparente, zastave, šalove i nećemo dopustiti da se to s nas skida. Na kraju nam je priznao: “Dok je Franjo Tuđman živ, Dinamo nema šanse, klub će se zvati Croatia. Ali, obećavam vam da se Dinamovi simboli neće dirati. Navijajte za Dinamo, ali bez ekscesa.”
Madrid
Putovanje na utakmicu s Atleticom neću pamtiti samo po beskonačno dugom putu. Godinama sam bio etiketiran kao jugonostalgičar i “esdepeovac” i zato sam s oko 200 navijača otišao na grob Ante Pavelića. Zapalili smo svijeće, vidjeli tamo i Spajićev vijenac, otpjevali hrvatsku himnu i otišli prema stadionu.
Iz Zagreba smo donijeli transparent na engleskom - “Da je slobode i demokracije, bio bi Dinamo a ne Croatia”. Međutim, pola sata prije početka utakmice čovjek iz kluba je tražio od specijalaca da se transparent makne. Kada ga je policajac počeo trgati s ograde, zaletjeli smo se i to je bio uvod u najgore batine u životu. Španjolski specijalci su imali pendreke duge barem jedan metar, pošteno su nas izderali. Ivanu iz Petrinje pukla je koža na glavi, ali, policija je bila spremna i za te stvari. Iza njih su išli bolničari i na živo su šivali rane. Onda se na tribini pojavila žena, koja je govorila hrvatski.
“Policiji je naređeno da vas primirimo, jer smo dobili dojavu od čovjeka iz vašeg kluba da ste vi jedna opasna politička grupa, ubačena među navijače.”
Svuda su nas tretirali kao da dolazi elitna postrojba IRA-e. Tako su nas dočekivali u Budimpešti, Zürichu, Madridu...
Rušenje fantomskog imena HAŠK...
U najtežim danima na Dinamovom pročelju visjela je tabla “HAŠK Građanski”, koju je novinar Srećko Jurdana prozvao “sportskim Frankensteinom” i uz to ime se nitko nije mogao emotivno vezati. A tada moćni Antun Vrdoljak je grmio: “Ništa ne razumijem. Pjevaju - Evo zore, evo dana, evo Jure i Bobana, a sekundu kasnije traže povratak partizanskog imena. Tko hoće povratak Dinama, taj se zalaže i za povratak Socijalističke Republike Hrvatske i svi ti mogu ići u partizane...”
BBB-i su nekoliko dana kasnije odgovorili letkom: “Srušit ćemo fantomsko ime HAŠK Građanski, koje su nam gospoda Vedriš i Vrdoljak i ostale bivše komunjare iz HDZ-a priskrbili. Srušit ćemo tu avet da to ne bi to morala trpjeti i naša djeca.”
11. ožujka 1993. godine zapaljen je maksimirski stadion, ali, borba za ime trajala je još šest godina... &nb sp; (Iz Mackovog dnevnika)
...ili se varam?
