mark_37 je napisao/la:
Nogomet je postao te±ki bussines, pa je logično da µeli± one dubljeg dµepa oko svog kluba. A sad jel se navija ili ne boli upravu qrac. Od navijača i ''navijača'' ionako samo problemi. Izgleda da ta ''novina'' jo± samo do nas nije stigla, pa je BBB, Torcidi i drugim grupama, praktički omogućeno da drµe klub u vječnom ±ahu. Ako svaka bengalka ko±ta klub, koja je svrha bacit je u teren. Bio sam i na Arsenalu i na Auxerre-u. Atmosfera je bila vrhunska, no niti takvo navijanje nije pomoglo igračima. Iz pozicije uprava klubova gledano, kome trebaju navijačke skupine? Navijanje kakvo je nekad bilo postaje dio povijesti (kao i uvijek i u svemu Balkan je na repu događaja). Da se razumijemo nemam ni±ta protiv navijanja i navijača, dapače. Smetaju mi neredi. Prvi put u Maximir sam vodio srednjeg sina (tad je imao 3 godine) ba± na godi±njicu BBB. Kad su počele pucati petarde, mali se jako upla±io i prije kraja prvog poluvremena morali smo otići. Na ulazu, prije utakmice, gamad me jedva pustila sa sokom za dijete unutra (pohvaljujem policajca na čije reagiranje je tupavi redar popustio), a gomila petardi je u±la bez gre±ke. Sad procijenite da li je za klub bolje da na tekmu dođem ja s klincima i plaćenim ulaznicama ili tip koji ulaznicu nije platio a uveliča događaj s kojom petardom. Zbog nogometnog ugođaja kao.
Vidi cijeli citat
Sve to stoji manje vise ali prije moje replike jedan citat:
"Nevjerojatno je da smo uspjeli!
Prema onom sto kazu danasnji pravnici i birokrati, svi mi koji smo bili
djeca u 50-im, 60-im, 70-im i ranim 80-im, vjerojatno ne bi trebali biti
zivi.
Djecji kreveti bili su nam obojani vristecim bojama na bazi olova.
Nismo imali zastitne poklopce ili brave na flasicama lijekova, vratima i
ormaricima, a kad smo se vozili na biciklu, nismo imali kacige.
Da ne spominjemo rizik kad smo autostopirali...
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojaseva i zracnih jastuka.
Pili smo vodu s pipe u dvoristu, a ne iz flase. Uzas!
Jeli smo kolace, kruh, pili gazirana slatka pica, ali nikada nismo bili
debeli, jer smo se stalno igrali vani. Dijelili smo jedno gazirano pice s
cetiri prijatelja, iz jedne flase, i niko od toga nije umro.
Provodili smo sate gradeci male automobile od raznoraznih otpadaka i onda se
spustali niz brdo, da bismo tek onda otkrili da smo zaboravili na kocnice.
Nakon sto smo se nekoliko p**a zabili u grmlje, rjesili bismo problem.
Otisli bismo od kuce ujutro i igrali se po cijeli dan, vracali smo se kuci
kada bi se upalila ulicna svjetla.
Niko nije s nama razgovarao po cijeli dan.
Nismo imali Play Station, Nintendo, X- Boxes, video igrice, 99 satelitskih
programa na televiziji, filmove na videu, surround sistem, mobilne telefone,
kompjutere ni Internet chatove.
Imali smo prijatelje! Izasli bi iz kuce i nasli ih.
Nezamislivo!
Igrali smo izmedju dvije vatre i ponekad bi nas udarac loptom stvarno
zabolio.
Padali smo s drveca, znali smo se porezati, slomiti kost ili zub i zbog tih
nesretnih slucajeva nije bilo nikakvih sudskih tuzbi. To su bili naprosto
nesretni slucajevi. Nitko nije bio kriv osim nas.
Tukli smo se i udarali jedni druge, dobijali modrice i naucili kako ih
preboliti.
Izmisljali smo igre sa stapovima i teniskim lopticama, i, iako nam je bilo
receno da ce se to dogoditi, nikome nismo iskopali oko.
Vozili smo se na biciklu ili prosetali do prijateljeve kuce, pokucali ili
pozvonili na vrata, ili samo usli i igrali se s njim.
Nisu svi prijatelji ulazili u ekipu. Oni koji nisu, morali su nauciti kako
se nositi s razocaranjem.
Neki ucenici nisu bili pametni i vrijedni kao ostali i nekada su padali
razred i morali su ga ponavljati. Zamislite samo to!
Testovi se nisu prilagodjavali ni iz kojeg razloga.
Nasi postupci bili su samo nasi. Posljedice su bile ocekivane.
Sama zamisao da nas roditelji vade iz nevolje, ako smo imali problema u
skoli ili sa zakonom, bila je nezamisliva. Oni su ustvari podrzavali i skolu
i zakon. Nevjerojatno!
Ova generacija proizvela je neke od najboljih preuzimaca rizika, rjesavaca problema i pronalazaca, IKADA! Imali smo slobodu, neuspjeh, uspjeh i odgovornost i naucili smo se s tim
nositi. I vi ste takvi?
Cestitamo! Molim Vas - posaljite ovo onima koji su imali srecu da kao djeca odrastu
prije nego sto su vlast i pravnici poceli regulaciju nasih zivota. zivjeli!"
Ja sam kao klinac isto isao na tekme,tj. stari me vodio. i to na tekme visokog rizika protiv cetničkih klubova... isto je bilo petardi, baklji. Mene osobno je sve to odusevilo, vise sam gledal stari istok stajanje i masu koja pjeva neg igrace. Djetetu od 6-7 godina to se ureze u pamcenje Jednostavno kao klinac od 13-14 sam krenula na tekme solo sa vrsnjacima, uskoro i na gostovanja. Kad sam dosal doma sa razbijenim nosom, nisu me roditelji maltretirali ili isli traziti odgovore na murji. Jednostavno to je sastavni dio odrastanja i postajanja muskarcem. Osobno mislim da ima mjesta i uvijek je bilo i za ultrase i za obicnu publiku.
Opcenito stanje u sportu po meni je danas samo odraz vrijednosti koje se pojavljuju u svim sferama zivota.Neki vole red i mir, vole numeriranu stolicu, vole pravila ponasanja, nikad ne dizu glas i drze se pravila igre. U biznisu nema emocija, stoga i odnos prema sportu ili na kraju krajeva prema klubu kakav su imali nasi ocevi i djedovi danas nije pozeljan. Ideal je Big brother i totalna debilizacija drustva. Kako je jedan nas novinar napisao pozeljno ponasanje suvremene zapadne civilizacije je "veseli kretenizam".
[uredio orginal]