Problem divljih navijača u lijepoj našoj je važan isto toliko koliko je važan i sam nogomet. A to znači - suštinski beznačajan, ali s velikim utjecajem na javnost.
Moram priznat da me fascinira upornost samih divljaka koji život provode u potpunom razmimoilaženju s vlastitim mišljenjem.
Dakle, njima je sve to toliko važno da su spremni proputovat dvi tisuće kilometara i glavu stavit pod pendrek, a onda optužuju panduriju kako tim "sitnim ispadima" pridaju preveliku pažnju.
Optužuju javnost kako ih krivo percipiraju zbog "par neodgovornih pojedinaca", a istovremeno te "neodgovorne pojedince" štuju kao idole.
Istovremeno planiraju peezdarije i priču o tome kako su oni protiv nasilja
Istovremeno pričaju priče o tome kako su najači, najluđi i najekstremniji, ali obavezno uz dodatak kako su "oni drugi" izazvali. Odnosno - oni drugi su obićni divljaci, a mi smo divljaci s razlogom
Kunu se u hrvatstvo, a mrze (najmanje) pola Hrvatske.
Mrze pedere, Srbe i crnce, osim onih pedera, Srba i Crnaca koji igraju za njihov klub.
Mrze vlast i političare, a uglavnom su im ti isti direktori i predsjednici "svetinja".
Mrze narodnjake, a svi njihovi idoli ih uglavnom obožavaju.
O tome što nose, voze, jedu i karaju u isto vrime dok bivši treneri od otpremnine otvaraju sporteske cente plaće neću ni govorit...
Pa nije ni čudo da su od sve te silne zbunjenosti malo pukli :)