Zašto navijam za Dinamo?
To je isto kao da me pitaš zašto sam kršćanin?
Zato se valjda i toliko voli taj klub.

 

Nikakav cin, naprotiv, politicki emigrant koji se tek 1980 vratio u Srbiju

u mom kraju su svi, tj.gotovo svi bili za zvezdu,partizan...nerijetko tko za dinamo, stoga ja odlučih...bijela boja je prava.HAJDUK!!!

 

bas slucajno '80-te ili...?

Mene su pitali "veliki dečki" dok sam se igrao vani za kog navijam, a ja nisam znao.  Imao sam jedno 4, 5 godina.  Onda sam išao pitati tatu koji su nam od klubova najbliži (pošto u Sisku naravno nije bilo prvoligaša), a on mi rekao da je najbliže Zagreb, tj. Dinamo.  Onda sam ga pitao za kog on navija, a on reko da za Dinamo.  Onda sam ja reko da aha, dobro, onda ću i ja.  Što je poslije donijelo puno frustracija jer su dinamovci u Sisku u to vrijeme bili jako rijetka vrsta.  U mom razredu od 32-35 ljudi samo nas dvojica smo navijali za Dinamo.  Da-a-aaaaleko najviše ljudi je navijalo za Zvezdu, pa su se tu razvili jedni posebni osjećaji kod mene prema tom klubu.  Barem jednom u dva dana sam se pod odmorom s nekim potukao na taj račun...

Poslije smo se preselili u Rijeku, pa sam prvo kad je pala ta odluka počeo njih malko pratiti sa simpatijama, no kad smo i došli napokon u Rijeku, ispostavilo se da su Riječani 30 puta gorji od Zvezdaša (barem ovih u SK) što se tiče Dinama.  Prvi dan u novoj školi tip s kojim sam sjeo u klupu me pita za kog navijam, ja kažem Dinamo, a on napravi facu ko da je stao u govno pa kaže "ma daaaj, ja mrzim purgere, odvratni su..." Na moje zabezeknuto pitanje zašto, odgovor je bio "ma gade mi se, Golf im je nacionalni auto."  Kao novi u školi sam odlučio povući se iz diskusije jer sam mislio da tip baš nije normalan, dok ubrzo nisam skužio da je u Rijeci zapravo on normalan a ja nisam.  Što je naravno moj prkos i navijanje za Dinamo dovelo na novu razinu.

No za par godina se počelo pratiti pomalo sve hrvatske klubove, ti animoziteti su omekšali, skoro pa i nestali.  Nakon 30.5.90. recimo, ja kreno u trgovinu ujutro po kruh i mlijeko, i imao neku majicu na vodoravne crveno-bijele pruge, pa mi prišao jedan iz Armade šta je živio u mojoj zgradi i upozorio me da mi je bolje da tu majicu ne nosim po gradu jer da bi mogao dobit od nekog batina.  To ljeto sam bio i na prijateljskoj prije prvenstva u Maksimiru, Dinamo-Hajduk, i BBB su pol utakmice navijali za Hajduk, Torcida za Dinamo, bili transparenti tipa "Hajduk Dinamo Zajedno", "Naši Dinamo Hajduk"... tako da sam, iako i dalje dinamovac, počeo pratiti i veseliti se i Rijeci i Hajduku i Osijeku, i Zagrebovoj šetnji drugom ligom.

A onda je došla samostalna hrvatska liga, onaj zanos kakav je već bio, pa se skoro činilo da nema neke potrebe navijati za jedan klub a protiv svih ostalih za koje isto imaš simpatije; onda je došla promjena imena, pa gledati tablicu bez Dinama ili navijati za "HAŠK Građanski" protiv Rijeke je bilo još bezveznije; pa je došo Canjuga i Croatia... uglavnom, razjeban osto taj "moj" Dinamo, ko da ga zapravo nije ni bilo.  A još je i sisačka Segesta ušla u prvu ligu, pa sam opet imao za kod navijati ono baš od srca.  Vratili su Dinamo poslije, Segesta ispala nakon par godina isto, ali opet, kad se kaže Dinamo za ovaj današnji klub i Dinamo od prije 20-25 godina, to kao da nije ista riječ.  Danas riječ Dinamo budi u meni otprilike isto onoliko emocija koliko i Dinamo Vinkovci onda; cca 10% simpatija (kad su u utrci s Hajdukom), a 90% ravnodušnosti.  Pa zato danas otvaram na forumu temu o 3.HNL zapad jer tamo ima tri kluba koji su mi simpatičniji od bilo kojeg sadašnjeg prvoligaškog -- Orijent (još od onog kup susreta sa Sarajevom šta je bio na TV 80 i neke, a i što je Kaubojkin "prvi" klub), Samobor (po starom), i naravno, Segesta.  Šteta što još nije ušao Metalac, pa za prvom ligom ne bi bilo ni potrebe.

Ovo je samo primjer nogometa, slično je bilo i u ostalim sportovima.  Navijao sam za Cibonu, Mladost, Medvešćak... dok ti klubovi opet nisu u našim ligama postali takvi da netko tko nema baš previše direktne veze sa Zagrebom, nema ni neke prijeke potrebe nešto posebno navijati za njih protiv riječkih, dubrovačkih, zadarskih, osječkih klubova.  (Rukomet je opet posebna priča, tamo sam zaigrao za par riječkih klubova, pa su tako ti postali "moji".)

No, za razliku od međuklupskog navijanja koje je skroz otupilo, navijanje za reprezentaciju je poprimilo jednu puno veću dimenziju.  Naravno, navijao sam ko lud i za Jugu, bio uzbuđen i razočaran još i 90. nakon penala protiv Argentine, uživao u igrama košarkaša na EP u Italiji, SP u Argentini... ali to se ne može usporediti s onim kako sam hodao po oblacima kad sam čuo da smo dobili Španjolsku u Valenciji, ili Italiju u Palermu... nisam mogao oči skinuti sa rezultata, a srce lupa u ušima, ruke se tresu, 30 ljudi oko tebe nešto pričaju a ti ništa ne čuješ... Sjećam se prvi put kad sam vidio neki samostalni hrvatski rezultat u novinama -- bio sam već u Americi, a među rezultatima pod tenisom je pisalo "G. Ivanisevic (Cro) def. S. Zivojinovic (Yug)..."  Tu su mi se oči ovlažile.  Još 2-3 tjedna prije toga je i Ivanisevic bio Yug...
    

ovako... samo oni naši klubovi koje simpatiziram, jer se o navijanju u pravom smislu navijaštva ne može govorit...

za Dinamo... zato jer mi tak paše

za Šibenik (uključuje sve šibenske klubove) zato što su mi grad i njegovi ljudi prirasli srcu...

za Segestu, ima čak već osam-devet godina što to traje, zbog stvari koje nemaju veze s razumom, pa si ih ni sam ne mogu razjasnit potpuno... nemam osobite veze sa Siskom i Siščanima, nikad ni bio tamo koliko se sjećam...

Osijek - lokalpatriotizam
Juve - budući da su mi stari i buraz navijali za Milan, ja sam tamo s nekih 6-7 godina, kad je milan izgubio 3:0 od Rome, odlučio navijati za klub koji me u to vrijeme oduševljevao igrom - Juventus
Iz godine u godine su igrali sve nezanimljivije, no moja je ljubav samo jačala