Moja priča ide ovako.
Do svoje 9. godine živio sam u Vojvodini u selu 80% hrvatskom, a ljudima koji su živjeli tamo Dinamo je bio jedan od najjačih simbola hrvatstva. Tako i mom starom koji je sa svojom ekipom hodao na Dinamove tekme kad bi gostovao tamo u blizini, a nije bila niti rijetkost otić organizirano u Zg, Sa, Bg i ostale tekme širom Juge...... Taj nacionalistički naboj i onaj muški nogometni nije ni mene uspio zaobići pa je to sve sa starog prešlo na mene, a onda kad smo 91. preselili u Zg i kad me stari prvi put odveo na pun Maksimir (sjećam se ko danas, bili smo na istoku protiv Hajduka) i kad su Boysi zagrmili, sve je bilo jasno ko dan.......onda su počeli moji samostalni navijački dani i tako dalje.........