Sezona je završila prije dvadesetak dana te su se dojmovi već pomalo slegnuli. Ova sezona je u mnogočemu bila specifična. Također, bila je i vrlo teška što najbolje znaju oni koji su bili uz ekipu cijelo vrijeme i koji znaju s kakvim se sve pehovima momčad susretala. Bilo je potrebno mnogo strpljenja, pogotovo od navijača, koji su ga ,mora se priznati, i imali. Ni na jednoj od ovogodišnjih 14 službenih domaćih utakmica nije bilo većih problema, nije bilo nerazumijevanja prema igračima što je u prošlosti bila nerijetka pojava.

Sezona je također bila i jedno bogato iskustvo svima u klubu. Od trenera, igrača pa do ljudi koji vode klub. Zaista, kada se sve sagleda iz ove perspektive mora se skinuti kapa igračima zbog profesionalno odrađene sezone. Završilo se na koncu na 7. mjestu, nekima je to možda loš rezultat ali mora se istaknuti da je OSK-u  nadasve u utakmicama u gostima nedostajalo sportske sreće i iskustva. Tu dolazimo do još jedne činjenice. Do činjenice da je OSK jedna od najmlađih ekipa u ligi, da je to ekipa puna mladih i kvalitetnih igrača. Kada vam igru nose igrači od 18 do 21-22 godine morate biti ponosni. Bašić-Šiško, Ilija Samardžić i Ivan Grgat su igrali konstantno i na visokoj razini. Samardžiću i Grgatu je istekao juniorski staž dok je Bašić-Šiško i sljedeće sezone junior. Nezaobilazan je i Zvonimir Grgat (1993.) koji sa 10 golova dijeli vrh poretka najboljih klupskih strijelaca u protekloj sezoni. Posebno impresivan u drugom dijelu sezone je bio 23-godišnji stoper Duje Banić. Dodamo li svima njima nekoliko iskusnih igrača kao što su Tolj, Porobija i Norac-Kevo dobijemo jednu kvalitetnu ekipu. Problem je ipak bio širina kadra pa se stoga događalo da se na gostovanja ide sa 13-14 igrača. No upravo tada su i odigrane možda najbolje utakmice u gostima (remiji protiv Mračaja i Uranije).

Rezultat nije nebitan, ne tvrdim to, ali zar nije najveći mogući dobitak to što se promoviralo vlastite mlade igrače, iz svoje škole, iz svog mjesta? Za spomenute igrače već postoji mnogo upita i to je ono što nas treba veseliti i to je put kojim treba ići. Neki će reći – “da je bila drugačija situacija ne bi nikada dobili priliku“. Ne može se reći da su u krivu jer to govore na temelju iskustava iz prošlih sezona kada se i nije baš toliko oslanjalo na svoje mlade igrače. Osobno se nadam da su se sada svi uvjerili da će najviše i da će najbolji rezultat dati mladi igrači pojačani sa nekoliko pravih karakternih igrača sa strane što je danas Tolj, što je jučer bio Hrgović, a što će sutra biti netko treći. I danas u mlađim kategorijama OSK-a ima odličnih mladih igrača, a za neke bih stavio ruku u vatru da već na jesen mogu bez problema igrati za prvu momčad.

Velike pohvale za sve ovo idu i treneru Borisu Paviću. Radi se o velikom radniku i nogometnom fanatiku što će potvrditi svatko tko ga poznaje. Ovo nije nikakvo pretjerano hvaljenje niti je Paviću to potrebno. Ali osjećamo se dužnima to istaknuti. U 14 mjeseci koliko je proveo u OSK-a u nekim dijelovima je zasigurno pomogao da se klub izdigne na neku koliko-toliko višu razinu počevši od zaista studioznog pristupa treninzima i utakmicama do odnosa prema klubu. I njemu samome je ova teška sezona bila iskustvo koje će zasigurno biti korisno u daljnoj nogometnoj karijeri.

Kao najbolju utakmicu u sezoni izdvojio bih pobjedu u gostima kod Postira od 4:2. Svladan je Trogir 1912 9:0 ali je on ipak bio nedorastao. S druge strane u toj utakmici na Braču se reflektirao sav trud koji je momčad uložila, reflektirao se karakter koji momčad posjeduje i reflektirala se kvaliteta. I ono najvažnije – nije bilo crnih rupa, zaredala bi se možda dva lošija rezultata, ali ništa više od toga.

Stoga, gledajmo optimistično prema sljedećoj sezoni, nadajmo se da će nas i sreća pomaziti nakon što nas je toliko puta napustila u protekloj sezoni i dajmo podršku ovim igračima jer ju zasigurno zaslužuju.