ljudi moji... sto da velim...necu o tekmi. Jer sve znamo. I nakon 1-0 sam rekao nasi se nece predati, jer znaju sto imaju u sebi i nema predaje do zadnje minute.. no opisat cu vam jedan dogadaj. Ono kako se veli ne mijenjaj team, ne mijenjaj carape...
ova moja ekipa sa 4 frenda, kumom, sogorom jer ama bas svaku tekmu nakon one tekme protiv Austrije ove godine gledala u jednom bircu/kladionici. I ovaj put smo se dogovorili. No od frenda zena ima danas rodendan. Jebala vas opcina i rodendan..no on i moj sogor vele u 14h da nece doci. Odjebem im sve po spisku, kazem im vise necu nikad sa vama doci gledat neke tekme.. kad ono proradio dispet, pokupe se oni u 15.45h i zakasne 20 minuta. Ekipa je na okupu. Lopta se vrti. Produzeci. Jos kazem samo da izdrze tih 5 minuta do kraja 105te minute... jebemu. 0-1. Tisina.. velim ja u sebi vratit cemo se. Svi mi ali i oni na terenu znaju sto je u igri. U igri je svjetsko zlato. Petko zabija. Delirijum. Penali...
i sad pazi ovo... signal u Bircu Tipico u Stuttgartu kasni 10 sekundi. Kad smo gledali 1/8 finala kum je preko bet and win vidio jel pogada ili ne Japanac. Ja mu velim gledaj kume, salji poruku... posalje on "brani" ja se derem brani penal prvi... i tako do ovog zadnjeg... svi strepe.. svi. Ovaj uzima zalet a meni kum pise stativa. Ja se derem ljudi brani nas, mi smo u polufinalu...svi me gledaju ne kuze... ali kuzim ja, u tom momentu na telki ovaj pogada stativu. Svi skacemo. Moj sogor i frend zaplacu, brisu suze.. evo meni suze idu dok ovo pisem. Sa svojih 47 samo jako emotivan, sjetim se tih svih gorkih poraza do sada, ljudi se svlace, njih 4-5 mladih goli lete na cestu, slavi se.
Sto reci... 4 godine kasnije 2002.te godine smo u polufinalu. Medu 4 najjace nogometne ekipe svijeta. CETIRI!
pise mi Njemac koji je fan Stuttgarta i obozava Sosu: kaze Jure svaka vam cast, a sad jos 2 pobjede do zlata.
Citam poruku i liju mi suze, krecemo za Stuttgart, ekipa zablokirala ceste, dosao crnac sa bubnjem, strava ljudi.
duga ce ovo noc biti. Pogledam opet ovaj video gdje se derem brani ljudi...ma suze mi idu.
Znam kako je i vama. I mladima koji sad shvacaju da smo u polufinalu. I onoj generaciji koja je vec 1998-godine plakala nakon poraza od 2-1 u Francuskoj. 24 godine i po treci put polufinale. Ljudi idemo dodirnut krov svijeta. Biti
NAJBOLJI. Ekipa hvala vam. Na svemu. Na inspiraciji i na trudu, ocekujem pisanje Willy Wronke, da opet pustim suzu.
.