Neizvjesna borba za naslov prvaka Hrvatske donijela je i povišene tenzije na relaciji Zagreb-Osijek. Do određene razine, to je normalno, no problem nastaje kad novinarski članci postaju glasilo kluba i kad se izgubi svaka objektivnost, a posebno kad se u takvom načinu izvještavanja pokaže poprilična doza licemjerja.
Ne treba medije pratiti posebno pažljivo da bi se zaključilo kako u hrvatskom medijskom prostoru postoji grupa novinara koja o Dinamu piše, blago rečeno, neobjektivno. I ne bi to bio toliki problem kad bi se radilo čisto o navijačkom subjektivizmu, što ovdje nije slučaj. Ovdje se radi u prvom redu o branjenju lika i djela braće Mamić, koje novinari iz ove skupine nikad ne propuštaju naglasiti kao najzaslužnije za aktualne uspjehe Dinama u Europi, izražavajući pritom zabrinutost kako će sve to izgledati jednog dana kad braća napuste Maksimir. Ponekad zaista teško probavljivi tekstovi iz radionice tih novinara postaju posebno licemjerni kad se u cijelu priču ubaci Nenad Bjelica. U trenutku dok je Dinamo pod vodstvom ovog trenera bilježio sjajne rezultate u Europi, i dok je Bjelica bio u dobrim odnosima (barem je takva slika izlazila u javnost) s Mamićima, nitko nije dovodio u pitanje njegovu stručnost i karakter. Štoviše, on je bio taj koji je vratio nogomet u Zagreb, prekinuo dugački post kad su proljeća u Europi u pitanju, i zajedno s braćom Mamić lansirao Dinamo u orbitu. Tek kad je ljubav naprasno prekinuta, a Bjelica spakirao kofere i napustio Maksimir, odjednom su se ovi novinari sjetili kako to i nije baš tako kako na prvu loptu izgleda, kako i kod Bjelice ima puno onih famoznih 'ali'. Cijela priča kulminirala je Bjeličinim dolaskom na klupu Osijeka, kada su maske i rukavice definitivno pale. Osijek je s Bjelicom na klupi ozbiljno zaprijetio Dinamovim šampionskim ambicijama, a zagrebačka novinarska bojna za 180 stupnjeva je okrenula svoje stavove i tekstove o njemu.
No, kao što je svojim dolaskom na klupu Osijeka alarmirao novinarsku mašineriju u Zagrebu, Bjelica je pokrenuo i jednu novu. Istina, teško se osječki mediji po svojoj veličini, utjecaju i čitanosti mogu mjeriti za zagrebačkim i Dinamovim, no princip je isti. I opet, nije toliki problem kad neki novinar zbog emocija prema svome klubu ponekad napiše neki navijački obojen tekst, ali ovo što se posljednjih mjeseci „štanca“ u Osijeku ipak je malo previše. Čitajući neke članke, čovjek bi pomislio kako se Osijek s hrpom prosječnih igrača koji igraju za sitniš junački bori protiv tisuću puta bogatijeg i moćnijeg protivnika, kako je sve usmjereno protiv njega, i kako samo hrabro srce Nenada Bjelice i njegovih ratnika još uvijek utrku za naslovom prvaka čini otvorenom. Po osječkim medijima, Osijeku se podmeće na svakom koraku, svi čimbenici u hrvatskom nogometu urotili su se protiv njega, sve je poduzeto kako bi naslov prvaka ostao u Maksimiru. Baš poput svojih zagrebačkih kolega, i osječki novinari, osim što su često patetični i neobjektivni, pokazuju veliku dozu licemjerja kad je Nenad Bjelica u pitanju. Dok je vodio Dinamo, osječki novinarski i navijački krugovi bili su u velikoj mjeri suzdržani prema Bjelici, a neki su ga i otvoreno prozivali (i šarali njegovo ime) zbog toga što je sjeo na klupu zagrebačkog kluba, nakon što je svojedobno rekao kako u Hrvatskoj može biti trener jedino Osijeka. No, povratkom Bjelice na Dravu i rezultatskim uzletom Osijeka, odjednom su isti ti novinari i navijači zaboravili sve to, i odjednom je Bjelica njihov junak i predvodnik časne i poštene borbe malog Osijeka protiv velikog i moćnog Dinama. Prilično licemjerno, baš kao što je to slučaj i u zagrebačkim novinarskim krugovima.
Konačno, da ne bi ispalo kako je Nenad Bjelica samo sredstvo preko kojeg se određeni zagrebački i osječki mediji prepucavaju, treba reći kako i on sam nekim svojim potezima i izjavama „kuha“ atmosferu i kako je i on sam često licemjeran. Iako uglavnom govori uvijeno i u rukavicama, Bjelica često odapinje strelice prema Zagrebu, Dinamu i braći Mamić, istoj onoj braći Mamić s kojima je nedavno surađivao, o kojima je vrlo lijepo govorio i na čijoj je platnoj listi, u konačnosti bio.
Sve tri strane, dakle, u trokutu zagrebački mediji – osječki mediji – Nenad Bjelica trebale bi paziti što pišu i govore, jer kod svake od njih mogle bi se izvući stvari koje im ne idu u prilog. Ne kažemo nužno da je krimen kod svih isti, to neka svatko prosudi za sebe, ali teško ćete kod čitatelja imati kredibilitet ako pišete samo ono što vama odgovara, kad se kukate, žalite i od sebe pravite žrtvu, zaboravljajući i prešućujući stvari koje ne idu vama u prilog.
