Hajduk k'o Hajduk, često imam osjećaj kako je istina o splitskom prvoligašu uvijek dijametralno suprotna od one koju potenciraju mediji. Pa tako, nakon što Hajduk naniže nekoliko pobjeda i odličnih igara, a medijski prostor preplave izjave o sjajnim mladim draguljima, nikad bolje pogođenim pojačanjima i borbi za titulu, pomislim kako je to sve pretjerano i preuranjeno, i kako još puno vremena mora proći prije nego donesemo takve ozbiljne zaključke. S druge strane, kad u razdobljima poput ovog kroz kojeg Hajduk trenutno prolazi čujem kako ništa ne valja, kako je klub dotaknuo dno i kako sve treba potjerati, povučem „ručnu“ i kažem sam sebi: „Halo, pa nije ovaj Hajduk baš toliko loš“.

U profesionalnom sportu rezultat je uvijek mjerilo uspjeha, ne jedino, ali pak najvažnije. No, čak ni rezultat nije toliko egzaktan da na osnovu njega možete procijeniti što je dobro, a što loše, je li neki Hajduk iz prošlosti bio bolji ili lošiji od ovog današnjeg. Najveći kritičari današnjeg Hajduka će, tako, često u svojim istupima prozivati posljednje šampionske generacije splitskog kluba i prikazivati ih kao nešto superiorno današnjoj momčadi, dok će neke druge činjenice naprosto prešutjeti.

Oni će, recimo, istaknuti da je Hajduk u sezoni 2003./2004. bio prvak i da je nesretno ispao od velike Rome, ali će zažmiriti na činjenicu da su Splićani te iste sezone ispali u četvrtfinalu Kupa od Cibalije, da su na putu do Rome na jedvite jade prošli izvjesnu finsku Haku, i da je, u konačnosti, jedina nesreća u dvoboju s rimskim velikanom bio taj famozni nesporazum Miladina i Runje. Realno, Roma je u tih 180 minuta bila uvjerljivo bolja, i ako je nekog tada mazila sreća, bio je to Hajduk, no to nije baš popularno reći kad neka davna vremena nastojite prikazati puno boljima u odnosu na ova aktualna. Kao što nije popularno ni reći kako je momčad koja je 2004. osvojila titulu nekoliko mjeseci kasnije u Europi eliminirana od irskog Shelbournea.

Možemo i dalje, Hajduk je i 2005. bio prvak, ali je iste godine doživio i jednu od najvećih blamaža u povijesti. Podsjetimo, mađarski Debrecen je te tužne kolovoške noći protutnjao Poljudom (5:0) i ogolio sve slabosti momčadi koja je nekoliko mjeseci ranije osvojila drugi uzastopni naslov prvaka. I nisu, nažalost, Shelbourne i Debrecen bili iznimke, Hajduk je u prvom desetljeću 21. stoljeća bio vrlo uspješan kad su u pitanju domaća natjecanja, ali je u Europi vrlo često primao bolne šamare i doživljavao gruba prizemljenja.

Smisao ovog komentara nije obezvrijediti rezultate Hajduka iz tog razdoblja, niti pokušati opravdati aktualnu splitsku momčad, nego samo pokazati kako se stvari mogu gledati iz različitih perspektiva i kako činjenica da je Hajduk početkom stoljeća osvojio tri naslova, dok danas može samo sanjati o trećem mjestu, ne govori nužno kako je tadašnji Hajduk bio bolji i da je onda sve bilo super. Ako gledamo posljednjih 5-6 godina, Hajduk je miljama daleko od prvog mjesta u Hrvatskoj, štoviše, kaska i za drugim i trećim, ali zato u Europi (Gziru ćemo uzeti kao nešto što se jednostavno dogodi) ostavlja puno bolji dojam. Iz toga se opet može izvući zaključak kako su tadašnje titule Hajduka više bile plod slabosti HNL-a i ne postojanja ozbiljne konkurencije mimo Dinama koji je tad imao svojih problema, dok je današnje četvrto ili peto mjesto Splićana posljedica uzleta Rijeke i Osijeka te općenito rasta kvalitete domaće lige.

Da ne duljim previše, još jednom ću istaknuti. Današnji Hajduk ima puno problema na svim razinama, to je valjda svima jasno, no vaditi argumente o šampionskom Hajduku s početka stoljeća kao nekakvom modelu na koji se treba ugledati u najmanju ruku je površno i neozbiljno, i često izgleda tek kao potreba da se svoj rezultat prikaže što većim.