Lipi moji, zamislite samo hrvatski nogomet bez prvoligaške Lokomotive i svega onog ća ona nosi. Bez tih mladih dećkiju, koji su, kroz godine posudbi, odrastali u prvoligaške zvijezde, u igraće koji su kasnije nosili hrvatski dres na svjetskim prvenstvima. Kako bi izgledala naša reprezentacija bez tih igraća? Kakvi bi bili naši heroji, da nije bilo sigurnog okruženja, bez previše pritiska, u kojem su mogli stasati? Mnogi od njih su tu samo zbog toga ća su imali priliku rasti u Lokomotivi. Bez nje, ne bi bilo medalja na svjetskim prvenstvima. Bez nje, možda bi cila hrvatska nogometna scena izgledala potpuno drugačije.
Da nije bilo Lokomotive, tko bi nas naućia ća znači biti strpljiv, uporan i virovati u sebe, u svoj rad, kad te svi drugi zaborave i ne prate? Da nije bilo tih posudbi, tko bi ikada iskusio pravu snagu hrvatskog nogometa, di se iz malih klupka stvara velika snaga? Mnogi od tih mladih dećki su iz malih gradova, gdje je nogomet jedina stvar koja im daje nadu. Lokomotiva im je bila utočište, njihova prilika da ostvare snove.
U rukometu je isto – sve ća danas imamo, sve te velike uspjehe, to je plod vrimena koje su naši rukometaši proveli u Zagrebu. Da nije bilo toga kluba, da nisu imali priliku igrati Ligu prvaka i učiti od najboljih, ko bi ih dovea na svjetsku razinu? Ko bi ih naučia ća znaći izdržati pod pritiscima, ća znaći dati svoj maksimum?
A košarka… Košarka je najbolji primjer ća se događa kad nemamo jedno jedinstveno snažno tijelo. Kad su svi klubovi podjednako slabi, ko će naučiti mlade igrače ća znači biti najbolji, kako podniti pritisak, kako se suoćiti s najvećim izazovima? Bez toga, ko će od njih postat zvijezda?
A ća je s mladim igračima koji idu na posudbu? Mnogi misle da to nije ništa, da mogu otići bilo gdje. Ali nisu svjesni koliko znaći biti u istom sustavu, u svom Zagrebu, s prijateljima, sa svojim roditeljima. Ća znači vratiti se kući, sjesti za isti stol, jesti domaću spizu i osjetiti sigurnost koja dolazi od obitelji. To nije samo fizićka udobnost. To je emocionalna snaga koja ih tjera dalje, koja im daje snagu da se bore, da ostanu na pravom putu.
Kad se igrać vrati kući nakon utakmice, kada sidne za obiteljski stol, nakon što su ga svi gledali na TV-u, roditelji, braća, sestre, to je taj trenutak koji ga ispunjava. On nije samo igrać. On je dite koje ima di doći, koje ima svoju sigurnost. I to nije nešto ća možete kupiti. To je nešto ća stvara osjećaj pripadnosti, snagu, volju za pobjedom.
Upravo zbog tih malih, nevidljivih trenutaka, kao što su povratak kući, zagrljaj roditelja, topli obrok, naši mladi nogometaši rastu i postaju najbolji. Lokomotiva je više od kluba. Ona je temelj, ona je mjesto gdje naši mladi igrači stasaju i gdje sanjaju o velikim stvarima. A kad bi nestala, nestala bi i ta sigurnost, nesta bi temelj na kojem naši najveći uspjesi poćivaju.
Ne dopustimo da Lokomotiva nestane s prvoligaške scene. Jer bez nje, hrvatski nogomet ne bi bio isti. A bez nje, možda bismo svi mi, roditelji, ponosni gledatelji, morali gledati samo prazne tribine. Nekoć u Kranjčevićevoj, danas na Maksimiru, a sutra ko zna di...
Fala lipa
