Postoji riječ koja u našem kulturnom kontekstu ima neupitno pozitivne konotacije, no kad je prevedete na bilo koji drugi jezik, više nije tako. Ta riječ je "beskompromisan".
Prijevod riječi "beskompromisan" - "uncompromising" - na engleskom jeziku ne blješti pozitivnim konotacijama. Za govornika engleskog "uncompromising" je čovjek koji je tvrdoglav, teško mijenja mišljenje i ne prihvaća tuđe. U hrvatskom nije tako. Kod nas riječ "beskompromisan" ima pozlatu herojstva. Beskompromisan je onaj koji se ne savija, koji svima sipa istinu u zube, provocira, riskira, pobuđuje ljutnju.
Među ljude koji su u Hrvatskoj stekli auru "beskompromisnosti" spada i Joško Jeličić. Bivši nogometaš Hajduka i Dinama u posljednjih je desetak godina stekao medijsku slavu kao studijski komentator nogometnih utakmica. Jeličić je kao samouka TV persona znao izgraditi medijski imidž. Od samih početaka u studio je dolazio oscarwildeovski brižljivo odjeven. Uvijek u odijelima živopisnih boja, s jednako živopisnom maramicom u zapučku, Jeličić bi zasjeo u studio HTV-a i mirnom, naoko nezainteresiranom dikcijom počeo komentirati utakmicu, nogometaše i trenere. No - ako mu je govor bio bez afekta i ravan, ono što bi izgovorio pobuđivalo bi reakcije, komentare, naslovnice, klikbejte.
Sa sarkazmom koji mu se pretvorio u zaštitnu značajku Jeličić bi pio krv trenerima i igračima, upravama, sucima i nadzornim odborima. Polirajući svoju ubojitu ironiju, Jeličić bi, iz svog ružičastog sakoa, hladno i bez emocija pozivao suce da se okane nogometa, prebirao po genetici afričkih stopera i rugao se selektorima susjednih zemalja. Od Jeličićevih komentara medijski bi se prostor užario. Klikbejt naslovi pozivali bi vas da klikom miša doznate što je "opet" rekao tome i tomu, i kako ga je verbalnim keč ez ken potezom razmazao po podu.
Odijelo boje ciklame
Do stanovite je mjere razumljivo zašto je Jeličićev sarkazam postao preko noći popularan. Jer, hrvatski je nogometni medijski diskurs desetljećima bio nepodnošljiv. Godinama se svodio na pristojno dobronamjerne fraze, na socrealističko uprezanje u "našu stvar", nekonfliktno udvaranje moćnima i gomilanje frazetina kao što su, "ostavio je srce na terenu" ili "danas svatko zna igrati nogomet". Nova, mlada generacija sportskih novinara to je u bitnom promijenila.
Ali, ta generacija - koja je stare sportske novinare pojela poput Pac-Mana - nikad nije dobila pristup na nacionalne TV, pogotovo ne na HTV. HTV je ostao utvrda starog sportskog novinarstva s tipičnom smjesom domobranstva, nezamjeranja moćnima i pristojne neiskrenosti. A onda se u studiju najednom pojavio dendi u odijelu boje ciklame i počeo sipati jetke, zločeste one-linere. Pojavio se - kako se to veli? - aha: netko "beskompromisan".
Sve te godine - moram priznati - na nerve su mi išli i Joško Jeličić i društveno-medijska fasciniranost njegovom glagoljivošću. Isprva sam korio sam sebe, uvjeren da su razlozi za to klubaški. Jer, Joško Jeličić napravio je nešto što nitko nije ni prije ni poslije njega, nešto što se u svijetu u kojem ja živim poima kao incest, transgresija: kao najbolji igrač i kapetan Hajduka u ljeto je 1993. prešao u najvećeg konkurenta, Tuđmanovu miljenicu Croatiju. Kao navijač Hajduka prezirao sam taj čin i simbolički i politički, i dugo vjerovao da on formira moje predrasude prema novoj HTV-ovoj zvijezdi.
No, s vremenom sam shvatio da nije tako. S vremenom sam shvatio da Jeličićev medijski sarkazam ima nešto što je moralno i ideološki srodno njegovom činu iz 1993. I tada kao igrač - a i danas kao komentator - Jeličić je jako dobro znao i još uvijek zna kako se prikloniti jačemu, kako nagaziti slabije, kako zatitrati u žicu ideološkom mainstreamu.
To je ta Jeličićeva "beskompromisnost". Ta beskompromisnost nikad ne zagrebe moćne i popularne. Žrtva te beskompromisnosti su uvijek oni koji iza sebe nemaju nikoga, koji su autsajderi i laki za odstrel. Iz pozicije popularnog cinika Jeličić se tako ruga marokanskim stoperima i bjelokošćanskim bekovima, ruga se ionako nepopularnim sucima, ruga se onima koji su ionako na streljani kao što su Hajdukove uprave i navijači.
"Beskompromisni" HTV-ov pundit uvijek je pazio i jako pazi da njegov sarkazam bude usmjeren prema ideološkim i društvenim Drugima: prema stranim igračima, prema Hajduku i hajdukovcima, prema Srbiji, srpskom nogometnom savezu i reprezentaciji. Stalno obigravajući oko rasizma i šovinizma, Jeličić se pretvorio u specijalista za dodvoravanje ološu i gaženje lakih žrtava. Pritom je to radio tako da bi svatko rekao kako je - eto: "beskompromisan".
Kompromis "beskompromisnog"
A onda se otkrilo. Otkrilo se da je ne tako davno Jeličić bio sklon kompromisima. Jako sklon kompromisima. Da tada nije bio tako odvažno rječit. Da nije baš sipao istinu u zube.
Otkrili smo to zahvaljujući sudskom procesu braći Mamić koji se odvija na županijskom sudu u Osijeku. Ovog tjedna na tom je suđenju pred osječkim sucima svjedočio i popularni TV komentator. Stigao je u sudnicu konzervativnije odjeven - u tamnom džemperu - i osječkim sucima praktički priznao kako je 2016. kao svjedok lagao pod prisegom. "Iz straha da ja možda ne snosim neku kaznenu odgovornost" izmislio je da je novac "dobio od nekih Engleza, iako njih u tom poslu nije bilo." Jeličić je - da svedemo na bit - pred odvjetnicima i osječkim sucima praktički priznao kazneno djelo davanja lažnog iskaza.
Ali, to je samo jedan od niza kompromisa "beskompromisnog" Jeličića koji su tog osječkog dana izašli na vidjelo. Na vidjelo je izašlo kako je beskompromisni HTV-ov komentator pristao na nagodbu s Gazdama da bi izvukao novce koje mu Dinamo duguje. Da je od njih primio dvjesto tisuća eura na ruke. Da je pristao da se s tim poslom u vezi krivotvori dokumentacija.
Da je, pritjeran uz zid, istražiteljima USKOK-a u lice nabajao laži. Da je izmislio engleske posrednike koji nisu postojali. A onda - kad je svu tu urotu s dvojicom kriminalaca zabacio iza sebe - Jeličić se lijepo posvetio poslu komentatora na javnoj, a onda i na privatnoj TV. Koji komentira prilike (i) u hrvatskom nogometu.
Komentira beskompromisno sve i sva. Osim što, eto, nerado komentira ljude koji su mu isplatili 200 somova na ruke. Njih eto nije bilo zgodno da komentira, premda se petnaest godina hrvatski nogomet vrtio oko njih. Premda su petnaest godina bili jedina nogometna tema vrijedna komentiranja.
Eto - dakle - pred nama Joška Jeličića, beskompromisnog. Nema on dlake na jeziku kad se treba rugati Mmaeeu, Brenaueru ili Diallu, kad treba sasuti u zube istinu o marokanskom stoperu, bjelokošćanskom beku, Hajdukovim skautima ili srpskom selektoru. No, kad su posrijedi moćni, oni koji imaju kesu, tada je Jeličićev jezik - ispada - uočljivo kraći. O takvima ne izgovori ništa.
Ljudi smo...
I to je trenutak kad ova priča prestaje biti priča o Jošku Jeličiću, prestaje biti čak i priča o nogometu. Ona postaje nešto drugo, krupnije: priča o hrvatskim (pogotovo javnim) medijima i o poželjnoj razini integriteta u hrvatskom društvu.
Jer - gotovo sam siguran da se nakon te osječke sramote neće dogoditi ništa. Gotovo sam siguran da će se gospon lažni svjedok već za koji dan opet pojaviti u TV studiju gdje će jednako kao i prije sipati istinu u lice svima onima koje je komforno pljuckati. Nitko neće biti tako nepristojan da priupita zašto u studiju sjedi lažni svjedok. Pa, ljudi smo, naši smo. Ne možemo gledati valjda čovjeku dlaku u jajetu. Ne zbog Mamića.
Jer, i hrvatski nogomet i hrvatsko društvo puni su takvih koji su, eto, bili na krivim mjestima u krivo vrijeme, ali smo mi previše pristojni da bismo sad oko toga tjerali mak na konac. Kad je nogomet posrijedi - takvi sjede u sudačkoj organizaciji, u VAR-sobama, u nogometnom savezu, u arbitražnim tijelima, disciplinskim komisijama. Kad je o društvu riječ, takvi sjede u javnim poduzećima, u stručnim ili komorskim tijelima, u Senatu sveučilišta i na Ustavnom sudu.
Svi takvi imaju u osobnoj povijesti neke "mamiće", a često baš upravo Mamiće. Ali - ljudi smo, nećemo sad dodijavati. Stoga će svi ti "jeličići" hrvatskog društva sutra napraviti isto što i Jeličić. Ući u TV studio (u senat, u sudnicu, za katedru). I s istom nepokolebljivom samouvjerenošću špilati beskompromisnost.
Stoga - ako želite sliku i priliku Hrvatske, imate ga. Tu je, sa svojim sakoom boje lavande, s purpurnim rupčićem. Joško Jeličić. Junak našeg doba.
Edit: Ako je off, molio bih admine da prebace gdje je mjesto. Hvala
