Dinamov najveći 'problem' je što su oni u posljednjih godinu dana (da ne idem dalje u prošlost) ostvarili sjajne rezultae, koji su zamaskirali dobar dio problema. Od uprave, klupske politike, transfera, pa onda i do trenera… Eliminacija Betisa, dvostruka kruna, ulazak u Ligu prvaka, sedam bodova i realne šanse za prolazak dalje, na papiru bolje ne može, iako je dojam nešto drugačiji.
Dugo Dinamo nije skromnije izgledao na Poljudu. I ne mislim pritom na poraz, jer znale su i bolje Dinamove momčadi gubiti od lošijeg Hajduka, pa čak ne i na igru, jer i nje često u derbijima nema, nego na gard i kvalitetu momčadi koja je istrčala na travnjak. Dinamo je uvijek u sastavu imao barem 3-4 klase za pojmove HNL-a i nekoliko potentnih mladih igrača, ovo trenutno što ima je baš tanko. Istina, dosta je problema s ozljedama, ali i da su kompletni, dojam ne bi bio puno drugačiji. Sve su to dobri igrači, no gotovo kod svakog ima neki upitnik, neki 'ali'…
Theophilleu su zahvalili na suradnji, čovjek se već praktički ostavio nogometa, a onda ga vraćaš i ponovno ti je stožerni obrambeni igrač. O Bernaueru je sve rečeno, Kulenović je godinama po posudbama, nikad prihvaćen kao 'taj', a sad ti je najbolji strijelac i ovisiš o njemu. Ademi je realno veteran u završnoj fati karijere, nakon povratka iz Kine teško je nekakvu koncepciju graditi na njemu. Mišić je bolji, ali ni on nije na nekadašnjoj razini. Stojaković i Kačavenda mladi i perspektivni, ali s godinu dana pauze zbog teških ozljeda, Pjaca i Rog također u silaznoj fazi zbog teških ozljeda, realno ne bi ni bili u Dinamu da nije tako. Petković trenutno ozlijeđen, ali kod njega i kad je zdrav uvijek lebdi ta neka nepouzdanost. Ovi stranci nedorečeni. Ni u Špikića se ne vjeruje do kraja, kao ni u Hoxhu… Uglavnom, za svakog igrača bi se mogao naći taj neki 'ali'. Ispada kako je na kraju sve palo ne leđa Baturine, koji je odličan, ali još uvijek nije na toj razini da bi mogao iz tjedna u tjedan vući momčad. On je sad na razini gdje bi mu savršena uloga bila kad bi imao dva kvalitetna i afirmirana igrača ispred sebe u hijerarhiji, a ne da sve pada na njega.
Ovo je prije svega poraz klupske politike. Dinamo trenutno drže europski rezultati, koji donose novac, i oscilacije konkurencije u HNL-u. Uvijek se govori kako Dinamo ima daleko najkvalitetniju momčad u našim okvirima i kako sve ovisi o njima. Kako će, kad ispadnu iz Europe, početi nizati pobjede u prvenstvu. Ta razlika, ako uopće trenutno postoji, nikad nije bila manja. Ovaj Dinamo što je istrčao na derbiju ne ulijeva strah, a to se vidi i u susretima s drugim klubovima. Svi vide da to više nije strašni Dinamo.
Naravno, to ne znači da Dinamo i ove godine neće biti prvak. Sve se manje-više muče, ne brliljiraju ni Hajduk ni Rijeka, ali ne može se više Dinamo pouzdati u njihov raspad u nekom dijelu sezone. Nije problem izgubiti utakmicu, nije čak ni ući u neki negativan niz. I najveće momčadi prolaze kroz to. Najveći problem je kad nemaš igru, a Dinamo je nema. A nema ni neku osjetnu kvalitetu u odnosu na konkurenciju. I onda se opet vraćamo na upravu i klupsku politiku…