Vjerojatno bi se moglo ići i malo dalje u prošlost, to znaju oni koji detaljnije prate, ali meni je ovo što Dinamo prolazi eskalacija krize koje je započela s onim utakmicama protiv AEK-a. Odigrao je Dinamo nakon toga i odličnih utakmica, pogotovo u Europi, ali je skupio i 'pljuski' koliko nije u ne znam koliko godina unazad. Ovako na prvu padaju mi na pamet razbijanja u Pragu i Solonu, poraz od onih Albanaca u KL, Lokomotiva ih je razbila u Maksimiru, pa sad nedavno i u Kranjčevićevoj, Osijek im je dao četiri komada na Maksimiru, Belupo isto četiri, ovo sad u Rijeci. Čak mi ni taj poraz od Bayerna nije toliko strašan, to se dogodi, kao ni gubici bodva protiv, bubam, Istre ili Gorice, to sve spada pod normalno. Ali ovi uvjerljivi porazi baš upadaju u oči.
A pored svega toga, bilo je i dosta s(p)retnih pobjeda koje su malo zamaskirale stanje. Realno, dosta sretno se i ušlo u Ligu prvaka ove sezone. Prvo zbog raspleta prvenstva u drugim zemljama, a onda i one pobjede u prvoj utakmici protiv Qarabaga gdje je bilo dosta sreće. U Osijeku su nekoliko puta pobijedili ni sami ne znaju kako, Rijeka ih je u prošloj utakmici na Maksimiru totalno nadigrala, protiv Hajduka imaju negativan skor. Jednostavno, ne dominiraju igrom, nemaju taj gard prvaka koji su uvijek imali. Kod Dinama se uvijek vidio taj gard, čak i kad su gubili utakmice, a u ove dvije posljednje sezone to se ne vidi toliko. Više ih se čak ni protivnici u HNL-u toliko ne boje.
Dosta se govori o tim promašenim stranim pojačanjima. Mislim kako se ta priča malo previše potencira, jer nikad ne možeš pogoditi sa svim pojačanjima, sve momčadi tu griješe, ali činjenica je kako u ovoj aktualnoj momčadi nema stranca koji pravi razliku. Nekoga poput Soudanija, Fernandesa, Sammira i ostalih koje je Dinamo uvijek imao. Ovi svi aktualni su nedorečeni. No, nisu tu samo stranci, općenito im je, po meni, transfer politika upitna u posljednje dvije sezone. U jednom trenutku su došli u situaciju da im je glavni i najbolji obrambeni igrač čovjek kojem su se zahvalili, pa ga onda praktički vratili iz mirovine, udarni napadač igrač koji je predodređen za posudbe. Bilo je pehova s ozljedama, to je isto činjenica, ali i dovođenja igrača s dugačkom povijesti ozljeda od kojih ništa nisi dobio. I onda na sve to imaš još i nekoliko igrača koji su realno u silaznoj putanji karijere i ne mogu više biti nositelji igre, a i dalje su odlično plaćeni i imaju reputaciju klupskih legendi.
Sad se priziva povratak Petkovića i Mišića, no nije dobro ako ti ovisiš o njima. Teško je na njih dugoročno računati. Pa i da su potpuno zdravi, a upitno je hoće li to više uopće biti s ovim ozljedama koje vuku. Na ljeto odlazi Sučić, pitanje je samo kad će Baturina, i to znači da im stvarno sad predstoji veliki remont. Čak i ako osvoje naslov.
I to je zapravo najveći paradoks cijele priče. Dinamo nema igru, luta i s igračima i s trenerima, uprava nesređena, malo-malo doživi uvjerljivi poraz, pa i blamažu za hrvatske prilike, ali oni i takvi uzmu dvostruku krunu i budu na milimetar od prolaska u Ligi prvaka. To je baš fascinantno. Kad gledaš ovaj današnji Dinamo, sa svim tim previranjima u momčadi, upravi, i s neuvjerljivom igrom, to uvelike podsjeća na Hajduk. S razlikom, što i takav Dinamo uspije osvojiti titulu. A možda su ih i ta dvostruka kruna lani, pa onda ulazak u LP, malo uljuljali i dali krivu sliku. I prošle sezone su, realno, dosta toga mogli zahvaliti prvo raspadu Hajduka, pa onda Rijeke u završnici prvenstva.
Uglavnom, očito je da tamo nešto ne štima, ali malo su pretjerani ovi natpisi o nekakvom raspadu. Sve se to da brzo promijeniti.