Postoje neke stvari koje mnogi zasljepljeni teško vide ili jednostavne ne žele vidjeti. Vraćam se ponovo i isključivo na zadnje dvije utakmice Rijeke i Dinama. Prošla godina i utakmica na Kantridi je bila takva utakmica da do onakvog penala Dinamo, kako je izgledao i igrao, nebi dao gol (a to sam i napisao u analizi utakmice) da se igralo do dan - danas. Onda se dosudi onakav penal, a ekipa snage Rijeke se nakon toga više nemože vratit u utakmicu. Naravno, nakon toga krene kartonijada i nedodijeljeni čisti crveni karton Ibanjezu za udaranje laktom A. Pamića bez lopte. A prioris sam protiv sviranja onakvih jedanajsteraca upravo iz razloga što takvo alibi suđenje dovodi do toga da se kod svakog prekida može svirati penal. Faulove rade i napadači, boreći se za poziciju i obrambeni igrači, hvatajući i potežući te iste i golmani izlažeći na centriranu loptu. Tu je caka. B. Marić to sudi i vraća mrtvaca u igru. Ove godine u Zagrebu je trebalo biti 3 - 4 razlike za Dinamo po šansama i igri, ali nije. I to nisu krivi ni Đalović, ni Turčić, ni Gračan nego vaši žongleri. To naravno nesmije biti povod da se sudi zaleđe Rijeci koje nije bilo i ne dosudi penal koji je bio. O tome vam ja pričam. A pričam o utakmicama na kojima sam bio i to ne kao Armada nego sam sjedio na centralnim tribinama. Nogomet sam igrao, pratim ga, razumijem ga i neke stvarim vidim i razumijem.