O novcu, klasnim razlikama i apsurdima HNL-a
I onda mi to zovemo ligom…
Kad je Sandro Ugrina prije nešto više od mjesec dana prelazio iz Cibalije u RNK Split, taj je njegov potez bio neobičan iz najmanje dva razloga.
Prvi je taj što se dogodio debelo poslije zaključenja prijelaznog roka: 25-godišnji je napadač najprije trebao ishoditi raskid ugovora u Vinkovcima da bi, kao slobodan igrač, koji dan kasnije potpisao za Splićane. Drugi je bio još puno prozaičniji. Nogometaš je otišao iz jednog kluba zbog mjesecima neisplaćenih primanja u visini oko 65.000 kuna – za to je trebao ishoditi raskid na arbitraži pri HNS-u – da bi potpisao za drugi koji također mjesecima igračima ne isplaćuje plaće i koji je upravo zbog toga, na isti način kao i Ugrina Cibaliju, prethodno napustilo nekoliko igrača.
Dva ili tri dana svi su se, barem oni koji poznaju situaciju u domaćem klupskom nogometu, iščuđavali tom čudnovatom selidbom iz jednog HNL ‘davljenika’ u drugi, pitali se jesu li mladiću sve daske na broju, ali onda je Ugrina dao intervju Tomislavu Gabeliću iz 24 sata i objasnio svoje motive.
„U Vinkovcima sam životario“, rekao je centarfor koji je ostavio solidan dojam, usamljen u napadu hrvajući se sa stoperima i uvijek dajući sve od sebe. „Nisam dobivao novac, a klub mi nije plaćao ni stan, tako da sam se par puta našao u bezizlaznoj situaciji. U Split sam prešao zato što mi tu žive baka Ljubica i djed Ivan, to je bio primarni razlog. U Vinkovcima sam svakodnevno vodio bitku za egzistenciju, a u Splitu mi je ipak lakše, kod bake i djeda barem ne moram plaćati stan, režije i hranu. Vjerovao sam na riječ treneru Lokici, dali su mi u klubu 5.000 kuna da se snađem. Ovdje se barem ne brinem da će me gazda izbaciti iz stana zbog neplaćanja.“
U njegovom se slučaju ogleda sva bijeda hrvatskog nogometa. Jer ako profesionalci, pa igrali oni i za plaću od samo nekoliko tisuća kuna, moraju brinuti za golu egzistenciju – o tome hoće li ih stanodavac izbaciti na ulicu jer nemaju za stanarinu, o tome hoće li mu isključiti struju i hoće li imati što za jesti – onda je besmisleno uopće pričati o bilo kakvoj kompetitivnosti unutar lige.
Najviši transfer u Hrvata
No, to čak nije ni sve. Prema važećim propisima, domaći profesionalni nogometaši nisu na ugovoru o radu, nego su tretirani kao samostalni poduzetnici i svaki mjesec državi moraj plaćati porez, primali išta od kluba za koji igraju ili ne.
“Dugujem državi za porez, a dug se gomila jer ga nemam odakle platiti. Nije da ne želim, nego nemam jer mi Cibalia duguje, a svaki dan mi idu i kamate. Država od mene traži porez za plaću koju mi klub nije isplatio, a taj klub normalno je dobio licencu za natjecanje. Ako i dobijem novac, pola će pojesti kamate, a ako Cibalia ode u stečaj, ne znam što ću. Ne smijem niti pomisliti na to.. Svi misle da su nogometaši milijunaši, a većina nas nema ni za kavu.“
Od ljeta je RNK Split napustilo preko 20 nogometaša, među njima i pet onih koji su prošle i ove sezone nosili kapetansku vrpcu. Razasuli su se po drugim prvoligašima i inozemstvu ili sjede kod kuće bez angažmana – poput Jure Obšivača, jednog od boljih i formom konzistentnijih defenzivaca zadnjih godina u HNL-u. Pristiglo ih je isto toliko. Bilo je onih koji su od lipnja već i došli i otišli – bilo da nisu vjerovali obećanjima braće Žužul, vlasnika kluba, ili da ih se Split riješio raskidom ugovora. Posljednji koji su predali papire na arbitražu su Petar Mišić i Bjelorus Maksim Vitus. Ni njih više nećemo gledati u Parku mladeži.
Prošlog tjedna igrači su zaprijetili kolektivnim štrajkom ako im se ne isplate dugovanja, ali je situacija privremeno riješena nakon razgovora vlasnika s predstavnicima igrača, u kojemu je obećana bolja budućnost koja samo što nije došla.
Većina onih koji su odlazili, radili su to bez odštete, odnosno raskidom ili istekom ugovora. Međutim, RNK Split bilježi i prihod od 2,43 milijuna eura u ovom prijelaznom roku – od čega velika većina (2,1 milijun) otpada na transfere dvaju stopera u Dinamo. Kosovski reprezentativac Amir Rrahmani navodno je plaćen 1,6 milijuna eura, a Ante Majstorović pola milijuna. Obojica su danas – kao i vratar Danijel Zagorac, koji je otišao po isteku ugovora – članovi Lokomotive, na posudbi iz Velikog brata momčadi „s Kajzerice“. Također, lani je klub braće Žužul prodao Dinamu Marka Roga u transferu navodno vrijednom pet milijuna eura, koji se računa kao najviši domaći transfer u povijesti nogometa u Hrvata.
Pragmatični Petev
Ukupna cifra koju je RNK Split (opet treba reći, navodno) uprihodio od transfera posljednje dvije godine debelo premašuje devet milijuna eura, od čega je preko sedam milijuna – navodno – stiglo od Dinama.
Devet milijuna eura – da ne spominjemo transfer Ante Rebića u Fiorentinu za 4,5 milijuna u kolovozu 2013. – je iznos od kojega bi klub poput Splita, u svojim aktualnim gabaritima, sasvim komotno mogao živjeti nekoliko godina. A on mjesecima ne isplaćuje niti plaće igračima.
Tko je ovdje lud?
RNK Split jučer je igrao kod kuće protiv Dinama, utakmica je završila minimalnim porazom 0-1. Jedini gol pao je slučajno, nakon što je branič Petar Stojanović krivo zahvatio loptu kod jednog centaršuta, pa je taj njegov ‘krumpir’ završio u mreži, uz nespretnost domaćeg vratara Tomislava Duke. U završnici utakmice trener prvaka Ivajlo Petev pragmatično je čuvao prednost: najprije je svog fantazista, reprezentativca Antu Ćorića zamijenio defenzivno solidnijim Paulom Machadom, a zatim je umjesto Ivana Fiolića (koji je prethodno ušao umjesto ozlijeđenog Soudanija) uveo dodatnog stopera, Dinu Perića.
U svojoj momčadi Petev ima igrače koji kompletnu cifru koju Cibalia duguje Ugrini zarade za dva-tri dana. Ima bogataše kojima ne nedostaje ni – štono bi se reklo – ptičjeg mlijeka, a ipak do zadnje minute u Parku mladeži strahuje od igrača koji mjesecima nisu vidjeli ni kune na računu, koji moraju razmišljati o tome imaju li kod kuće išta u hladnjaku i koje su samo lažna obećanja vlasnika natjerala da uopće istrče na teren.
I onda mi to zovemo ligom.
http://telesport.telegram.hr/price/i-onda-mi-to-zovemo-ligom/ O Hrvatska - zemljo ideala, koliko je u tebi budala - ne činiš se baš toliko mala! . . . . . . . . . . SLOBODA NIJE DA NETKO RADI ŠTO HOĆE, NEGO DA NITKO NE MORA RADITI ONO ŠTO NEĆE!