Jutarnji list Sportnet
Subota, 6. Studenoga 2010. Utorak,10. Listopada 2017.
Piše: Ante Tomić Prepisuje: Savez Lokalnog Športa
Golmani i žene nogometaša siveričkog tima
Zatekli ste se možda neke subote popodne uz seoski teren, gledajući nerazumljivo gibanje dvadesetak muškaraca uprskanih blatom.
U samo završnici susreta kod rezultata 3:3, domaći napadać je srušen u kaznenom prostoru, a sudac nije svirao penal. Kada se takav slučaj dogodi u Siveriću, a slično je u svim našim nogometnim provincijama, sudac mora biti blesaviji od gay aktivista u Iranu. Dva igraća nepravedno zakinutog Rudara iz Siverića gnjevno su pritrčala arbitru u crnom i uzeli sebi slobodu da što se kaže, komentiraju pravomoćnu sudsku odluku. Komentar im je bio, blago rečeno, neumjestan, prvo su ga šutnuli nogom u glavu, a onda uhvatili šaketati. Premda je riječ o jednoj od onih zgoda što ih sportski novinari nazivaju "nemilim incidentima", čudno me je raznježila dok sam o njoj prošli tjedan čitao u novinama.
Naviknuti na prvorazredne predstave Lige prvaka, raskošne oglede nogometnih titana u kojima modeli muškog donjeg rublja nasrću jedni na druge, zaboravili smo kako i utakmice u četvrtoj ligi znaju biti uzbudljive i romantične, ali na jedan svoj, sasvim nenogometni način. Zatekli ste se možda neke subote popodne uz žicom ograđen, razmočen seoski teren, s jednom trošnom tribinom, gdje uz korner zastavicu stoji hrđava reklama davno upropaštene tvornice trikotaže, gledajući većim dijelom nerazumljivo, bezglavo gibanje dvadesetak muškaraca uprskanih blatom. Nema tu pravog navijačkog žara, baklji, transparenata i onog strahotnog huka dvadeset ili trideset tisuća ljudi. Tek gdjekoji usamljeni uzvik, obično psovka, prekine tišinu u kojoj se bistro čuje kad prdne konj što pase na obližnjoj ledini.
A igrači ne mogu biti različitiji, maleni, tusti, krivonogi, suhi, čelavi, šepavi, gluhi, čoravi, ima ih među nnjima čak da su u invalidskoj penziji. Libero je umalo dječak, lijevi half mogao bi mu biti otac. Gdješto i jest. Stariji se nogometaši, zajapureni i bez daha, u goloj vodi, svako toliko presamićuju i hvataju za jetru. U sredini terena jedan nervozno cupka i čini ti se da upravo žudi da jurne za loptom, ali vjerojatnije je da mu je sila i samo čeka kraj poluvremena da isprazni mjehur. Gotovo svaki klub u četvrtoj ligi ima mladog, neviđeno talentiranog centrafora s ubilačkim instinktom za gol, ali je nevolja da koji put valja obrati kukuruz , pa ga mater ne pusti na utakmicu. Barem jedan u momčadi ima problema s pićem.
"Natoči mi još jednu na brzinu, čekaju me", reče on konobarici.
"A sportski život", prekori ga ona.
"Ajde, ne zajebavaj, utakmica mi počinje."
Čudne stvari znaju odlučiti ishod seoskih nogometnih susreta. Dogodi se, recimo, da je golman vrlo zgodan mladić i iza branke mu dođe jedna plava što se zagledala u njega, u pratnji dviju kolegica iz srednje tekstilne, znate već kako djevojke u ovakvim prilikama nikad ne idu bez pojačanja.
"Ej!", dobaci mu ona plaho,
"Ej!", reče i on razdragano.
Zatim malo šute i zure jedno u drugo jer se ne mogu sjetiti što bi više rekli. Momak u neprilici tapne nekoliko puta dlanovima u fluorescentnim golmanskim rukavicama. Krene da će se rukom nasloniti na stativu, ali se smete, promaši i zaplete u mrežu, a one dvije iz pojačanja bezdušno se zakikoću.
"Onda vas tri malo u šetnji", primjeti on bistro, nakon što se malo sabrao.
"A, e", jezgrovito će djevojka.
"Lipo, lipo...", kimne on, jer je poznato da je šetnja ugodna i zdrava aktivnost.
I tu razgovor ponovno zapne.
"Poslala sam ti zahtjev za prijateljstvo", dosjeti se plavuša, poslije još nekoliko trenutaka užasne nelagode.
"Joj, oprosti, vajrles mi nešto šteka pa zadnjih dana nisam bio na fejsu", ispriča se golman.
"Nema veze", dobaci ona pomirljivo
Onda se još malo gledaju i blaženo smiješe i njemu sasvim promakne da je protivnički napadač u polukontri iza njegovih leđa viknuo: "Dobra! Dobra!" Časak kasnije gotovo u nevjerici gleda loptu koja se odbila od mreže i dokotrljala do njegovih nogu i oduševljeno klupko muškaraca što se malo dalje razvratno valjaju jedan na drugome.
Takve stvari nećete vidjeti kada igra Milan protiv Reala ili Bayern protiv Liverpoola, u grčevitim nogometnim okršajima dvadesetogodišnjih milijunaša. Oni su svi jednako vitki, mišićavi, ne umaraju se i u svakom su trenutku koncentrirani na nogometnu igru. Dođe li do razmirica na Wembleyu ili Santiago Bernabeuu, možda će tek odgurnuti i opsovati protivnika, ali nijedan se neće izložiti opasnosti suspenzije i gubitka novčane premije. Za nešto više valja vam do Siverića. Prednost je utakmica u četvrtoj ligi da za cijenu ulaznice ili potpuno besplatno, dobijete više ili manje slab nogomet, a često vam se zalomi dosta pristojna ultimate fight priredba. Zbog ovog drugoga zapravo i jedino vrijedi dolaziti. Veliko je uzbuđenje u publici kada se nogometaši međusobno počnu štemati, no ništa uistinu ne može nadmašiti ljepotu kad se krene na suca.
Nerijetko i gledatelji skoče s tribina i uzmu štapovima vijati nesretnika sa zviždaljkom. Ovaj izbezumljeno trči kao kokoš po dvorištu, izmičiči se masi koja sa svih strana bijesno nadire, ne bi li se nekako dokopao svlačionice i zaključao. Ali svlačionica je shvaća sudac poraženo, daleka i nedohvatljiva i sada pogledom panično traži policajce što su se prije nekog vremena gledali naslonjeni na haubu službene Škode Octavije. Policajcima, međutim, nema ni traga, ni glasa. U disciplinskom postupku kasnije će se otkriti sramotan propust da su napustili dužnost zbog gulaša s makaronima, kupus salate i pola litre graševine.
Sudac napokon utekne na jedino mjesto koje mu je preostalo, majmunski se uzvere na topolu u drvoredu kraj igrališta i s grane đonovima kopački odbija nasrtaje onih što su krenuli za njim. Drugi mu psuju majku, treći ga gađaju kamenjem.
"Ajde siđi, nećemo ti ništa", zovu ga četvrti umiljato, ali on se ne da prevariti. Čuči gore na stablu več kada se gomila utiša i počne razilaziti. I satima kasnije, kad sunce zađe iza brda i sve opusti, on još uvijek tamo gore, "Znam da ste iza čoška, nećete me zajebati!", viće on drhtureći u mrak.
Naposlijetku se ipak, osluškujući noćnu tišinu, odvaži spustiti. Oprezno dotakne tlo i učini nekoliko čučnjeva da razgiba utrnule noge i tek tada s užasom spazi crne sjene što su sa grabljama i lopatama izronile iz mračnih uglova...
Nema vam drage moje čitateljice i dragi čitatelji, nogometa do Siverića.
[uredio Savez Lokalnog Športa - 11. listopada 2017. u 11:28]
