Ne lozite se, ni ovi klinci nece uraditi nista kada dodju u A tim. Ubice ih nasledjeno gubitnistvo, nasledjena losa atmosfera, pritisak a ako ih to ne ubije ubice ih neki novi Bogdanov i neki novi dron... Nije nama ni sada problem kvalitet pa da ne mozemo Danskoj u 2 meca bod da uzmemo, problemi su dublje prirode.

nisu kao što rekoh ni svi iz "čileanske " imali uspeha
evo setio sam se par igrača koji nisu baš ništa uradili u fudbalu a bili su neki od njih u prvih 11
Pavlović,Slavoljub Janković,Đurković, pokojni Mijucić, Pero Škorić, Dejan Antonić, Zirojević

fudbal je neprdvidiv i nikad se ne zna gde nečija karijera može otići

Od "čileanaca" respektabilne karijere napravili su Mijat, Boban, Šuker i Prosinečki ... Hrvati su najviše profitirali od te generacije (EP 1996. i SP 1998. godine) ...

opet škripi kod Šaponjića, a ?

Pa čovjek u dvije eliminacione utakmice ulazi i daje golove za prolaz, plus agresivnom igrom napada protivničke defanzivce i ubacuje lopte u sredinu (jednom za autogol Mađara, a danas za prečku Živkovića). Volio bih da vidim standarde koji važe za njega kada je ovo nedovoljno...

Što se tiče promašenih šansi, OK, pošteno, bilo ih je, ali uzmi svog ljubimca Jovića i njegovu sezonu u CZV, pa malo pobroji njegove promašene zicere, vidjećeš da je to prilično normalna stvar za igrače tih godina.

Uopšte mi nije namjera da ih poredim, premali mi je uzorak odgledanih tekmi da bih nešto konkretno rekao, ali mišljenja sam da je u ovom konceptu igre Šaponjić daleko korisniji od Jovića, jer ima 192cm i dominira u igri glavnom, što je izuzetno bitno kada se juri rezultat u drugom dijelu utakmice, i kad zbog umora nema prostora za čistu igru pa se forsiraju centaršutevi.

Randy , nema potrebe za tim " tvoj ljubimac Jovic " jer za razliku od mnogih ne posmatram stvari kroz navijačku prizmu , samo mi je bitan interes srpkog fudbala.


Inače, ovo je dobro:

http://www.njuz.net/tomislav-karadzic-podneo-ostavku/

To su 2 potpuno razlicita tipa igraca i kada su god igrali zajedno u omladinskim kategorijama bili su ubitacni po protivnicke odbrane, tako da ih je iluzorno porediti...

Medjutim, misljenja sam da bi nam Jović doneo kvalitet vise, jer se svojim karakterisitikama razlikuje i od Šaponjića i od Mandića. Duugo na ovim prostorima nisam vidio napadaca takvih karakteristika, a sa tolikim potencijalom. Ne pretjerano visok, niskog tezista, brz, dobar tehnicar., sam sebi gradi sanse, asistirta.. E sad, sto ima oscilacije pri zavrsnici, druga stvar, slican slucaj kao s Šaponjićem. Ipak su to momci od tek 17 god, a i kao takvi se dobro nose sa JSL drvosjecama...

Svaka cast momcima,prije sampionata zbog neigranja 3 igraca koja bi sigurno nasla mjesto u prvih 11,sam ocekivao ulazak u 8,..Ovo nije slucajnost,prosle godine je ova generacija ispala na penale od Portugala u polufinalu,iz ove ekipe moramo pokupiti dosta igraca za A tim,prije svega mislim na Rajkovica,Gajica,Antonova,Veljkovica,SMS,Mijata,Andriju i Saponju,uz naravno Mihajla Ristica ,Danila Pantica(koji je nas najtalentovaniji veznjak) i Luku Jovica,svi znamo o kakvom se igracu radi.

Nitko niti ne kaže da 10 ili 20 pozvanih igrača iz jednog godišta će zbog trijumfa napraviti fascinantne karijere. Ali ovo je samo konstatacija razvoja situacije a ne uzroci!? Teško je sad ovako nakon tridesetak godina provjeravati, ali nije niti beznačajno tko  i kakvi su oni bili i prije odlaska u Čile.
Npr. Jarni je u tom trenutku bio najpoznatije nogometno ime, od ljeta 1986.g. je bio standardni u Hajduku, imao dobru sezonu bez oscilacija i bio prilično već potvrđen kao dio Hajduka.
Šuker premda već imao seniorske nastupe u nk Osijeku i nekoliko golgeterskih podviga s reprezentacijom u kadetskom uzrastu, tek je u Čileu dobio potvrdu neke vrijednosti,
Boban nešto slično, talent, talent, talent ali tek ga je Čile zabetonirao,
Prosinečki, premda majstor i Vasović ga stavljao u prvi tim od prvog kola, što je u Zvezdi bila prava rijetkost da baš 18-godišnjak dobija minute u prvih 11, ali tek je nakon Čilea dobio dodatni značaj. 
Ova trojica (bez Jarnija) i Mijatović su igrali na atraktivnim mjestima u ekipi, to nije ne bitno. Za njih četvoricu nakon tog zlata ništa više nije bilo isto kao što je bilo prije! I ostali su se našli u povoljnijem položaju!
Leković je bio cijenjen, ali vratare se teško prodavalo u vrijeme dok je on trebao negdje. Rezervni golman Piplica, premda daleko od najviše golmanske klase, malo vragolast, bez visine (1,80) ali s solidnim talentom, ostvario pristojnu karijeru u istočnonjemačkom Cottbusu i dogurao do prvog vratara BIH reprezentacije (desetak nastupa). Igor Štimac, član šampionske juniorske Hajdukove generacije iz 1985.g. od ljeta 1986.g. na posudbi u vinkovačkom Dinamu, trebao ostati do ljeta 1988.g. ali nakon čileanskog zlata prvom prilikom ga Hajduk vraća i kasnije odrađuje solidnu karijeru. 
Sad, što je bilo s ovim ostalima, što je sve utjecalo? Pitaj boga? Možda su i oni bili potencijal, a pitaj boga što ih je stisnulo, da nisu dalje otišli!?