uh, stvarno "hvalevrijedan" postupak "okupljanja" klinaca    po etničkom kriteriju, a to da su to u prvom redu ikak reprezentacije država a ne etničkih skupina, šta to? to nikom ništa, a?  Znam, sad če se odma javiti etnocentrici koji će objašnjavati kako se "samo" za "svoju" reprezentaciju može nastupati srcem, a ostalo je ništa......
I u HR reprezentaciji mi neki nikad nisu bili po ukusu, da je 100 puta iste etničke pripadnosti kao i ja,  samo to ne ističem, ne iznosim, ne bi bilo korektno...I neuporedivo mi je draži i simpatičniji uljudni Eduardo Da Silva od neke hrvatske domaće, neukrotive i uobražene sirovine!!!!!

Pa logicno, sto bi mi navijali za Srbiju, bmk za njih.

Kad su vec uspjeli, svaka im cast, nije to mala stvar. Ako dobiju 2 ili 3 igraca iz te ekipe za A vrstu, dobro su prosli. To je jedino i bitno, na kraju krajeva.

Mnogi neutralni se pitaju: Pa, dobro, koja je tajna uspeha srpskih sportista? Recimo, košarkaša, košarkašica, odbojkaša, odbojkašica, vaterpolista, sad mladih fudbalera ...

Ako bi trebalo u jednoj rečenici to objasniti, onda je odgovor: Naši igrači u reprezentacijama pružaju svoje najbolje partije.

Maksimović, koji je svojim golom doneo titulu šampiona sveta, igra, na primer, u jednoj Astani iz kazahstanske bestragije. Ali, zato kada obuče dres nacionalnog tima, on se pretvara u Van Bastena! Jedan košarkaš Kalinić, koji je sezonu uoči svetskog prvenstva bio neki šesti igrač Zvezde, prosto eksplodira na takmičenju i postane planetarna senzacija ... 

Ovaj uspeh nikako nije slučajan, veoma sistematično i ozbiljno pristupilo se takmičenju, jer je na Novi Zeland sa ekipom putovao i psiholog! i zato se ne slažem da je Tole baš toliki kriminalac. Jer da nije on aminovao, ne bi ekspedicija za Novi Zeland imala para da vodi i ljude koje druge reprezentacije obično i ne uzimaju u razmatranje ...

Uostalom, i Paunović je izjavio da je srpski tim možda i najviše želeo titulu. Da se razumemo, naravno da su svi želeli titulu, i Nemci, i Ameri, i Ganci i Brazilci, ali ti drugi su manje sistematično prišli šampionatu. Želeti titulu, a da pri tom nemaš razrađenu do u detalja kompletnu logistiku, da nemaš plan A, plan B, plan C, odnosno rešenja za sve eventualnosti, nije dovoljno ...

Ipak, bez obzira na prireme, ovo je zaista jedno od onih čuda koja se ne baš često dešavaju u sportu. Srbija je bila debitant na ovom takmičenju, šampionat je odigrala sa 14-15 igrača, poslednje četiri utakmice igrala 480 minuta, odnosno 8 sati (?!) i po nekoj logici stvari danas je trebalo svi da popadaju od umora i da ih Brazil lagano nakanta ...

Mnogi su komentirali devedesetih da Brazil baš nešto ne mari za te turnire, da nisu dovoljno motivirani, da se nepripremnljeni pojavljuju, igraju samo na talent, ili  ukratko kako bi se reklo kod nas dolaze se zajebavat, za razliku od argentinosa, koji su upravo imali razrađenu logistiku kako ti kažeš.

Velike zasluge, naravno, i selektoru (izborniku) Paunoviću i danas je mogla da se povuče paralela između njega i vašeg Slavena Bilića.

Setite se Evropskog prvenstva i vašeg meča protiv Turske. Hrvati daju gol u poslednjem minutu, svi igrači trče da podele radost sa Klasnićem, trči i Bilić. Maksimović daje gol za Srbiju, saigrači skaču na njega, a Paunović, kao da se ništa nije desilo, ne pada u euforiju, nego pokazuje svojim pulenima da sačuvaju mirnoću i koncentraciju jer meč nije završen ...

Epilog obe utakmice znamo ...

sjećaš li se Scolarija  na kraju finala protiv Njemačke 2002.g.  kad su imali 2:0, a Scolari iza devedesete minute žustro zapovjeda, a komentator se pita: pa nije li da se valjda  boji? 

Nemam puno što komentirati, drugi su to već učinili prije mene.
Čestitam susjedima na zasluženoj tituli svjetskih prvaka!

Više će dobiti od 2 ili 3, ovismo o mjestu na kojem igra, ali nisu Srbi naivni da ovo sad neće iskoristiti, kuže oni koliku težinu ima ovaj trijuf da bi baš bacili u bunar. Pogotovo ako je unutar te reprezentacije dobra atmosfera, a trijumf bi trebao to iskazati. 
Naime o čemu se radi? Da će neki budući izbornik A-tima biti u sutuaciji da će morati od dva igrača izabrati jednog, jednog koji je dio ove ekipe a drugi koji nije, ovaj koji je dio ove ekipe ima veću vjerojatnost da se lakše uklopi i to je na neki način prednost.  Naravno, uvijek su moguće "više sile" koje mogu utjecati da ponekog igrača namjerno uništava, ali to je već druga sfera..........

A to da li će i kad hrvati navijati za Srbiju??? Hm....... ovisno o protivniku,  ali nikad ne vjerujem da bi zbog bilo kojeg trijumfa Srbije bio baš ono ushićen!? Ovo danas, je meni ono onako: nije mi žao što su pobjedili, šta? nisu nešto dominatni da bi mi se javljala ljubomora ili tako nešto. 

Svi mi koji smo ovdje a hrvati smo, jako dobro znamo koliko je ovo za srpski nogomet vrijedna stvar i stoga čast i poštovanje maksimalno, ali o tome da bi netko od nas baš sudjelovao ili uživao u nekom prigodnom derneku ovog trijumfa, to ne znam baš. Bez obzira na etničku pripadnost, istu takvu težinu nosi i klupska pripadnost, tu isto baš nema prostora uživati u slavlju tuđeg kluba (u Sevilli kad pobjedi ili Betis ili Sevilla, oni drugi zatvaraju prozore kad krene slavlje) to je tako.