Kvaliteta nogometa u našoj trećoj ligi odavno nije bila na nižim granama, a aktualna situacija s vodećim klubovima samo je ogledalo potpunog kaosa u kojem se natjecanje nalazi. Umjesto da liga služi kao odskočna daska za mlade talente i profesionalni razvoj, ona se pretvorila u poligon za veterane i birokratske akrobacije.

Situacija u Brodu je tragična. Marsonia ne može dobiti licencu jer su trenutno u još goroj i težoj situaciji nego onda kada su zbog identičnih razloga izbačeni u niži rang. Postavlja se pitanje: što se radilo svo ovo vrijeme? Bez osnovnih infrastrukturnih i financijskih preduvjeta, svaka priča o višem rangu samo je bacanje prašine u oči navijačima.

S druge strane imamo Slavoniju, ekipu koja bi realno trebala igrati ligu veterana, a ne tražiti prolaz kroz kvalifikacije za viši rang. Sa 5-6 ključnih igrača u rasponu od 32 do 37 godina, koji igraju kao rekreativci, nemoguće je igrati moderan, brz i agresivan nogomet. Ta ekipa nema snage za 90 minuta ozbiljnog tempa, a kamoli za kvalifikacije protiv kvalitetnijih, mlađih i spremnijih momčadi iz drugih regija.

Općenito, cijela liga odaje dojam amaterizma koji graniči s apsurdom. Ekipe dolaze na utakmice bez rezervnih golmana, što je poražavajuće za ovaj rang.

U nekoliko momčadi imamo igrače koji bi po godinama trebali biti na vrhuncu snage, ali svojim fizičkim izgledom i očitim viškom kilograma odaju dojam zapuštenih rekreativaca. Kada igrač u najboljim godinama izgleda kao da mu je nogomet tek povremeni hobi nakon obilnog ručka, jasno je da od ozbiljnog tempa i agresivnosti nema ništa.

Mladi igrači ne igraju jer su kvalitetni, već zato što moraju. Treneri ih rutinski vade iz igre već na poluvremenu, čime se direktno ubija njihov razvoj i samopouzdanje.

Na klupama sjede ljudi bez licenci. U zapisnicima gledamo imena „fiktivnih" trenera, dok momčadi zapravo vode predstavnici klubova ili čak igrači s klupe.

Ovo više nije ozbiljan nogomet. Ovo je rekreacija koja se skriva iza službenih zapisnika. Dok se ne uvede red u struku, infrastrukturu i dok se ne prestane s „krpanjem" ekipa igračima na zalasku karijera, trećeligaški nogomet će ostati upravo ovo što je danas – prilično tužan i kaotičan prizor.

Ipak, kada se podvuče crta, ovo je možda samo naša surova realnost. Ako se za najviši rang hrvatskog nogometa često kaže da je nekvalitetan, a za drugu ligu da je na niskim granama, možda mi od naše „treće lige“ tražimo previše.

Treba biti iskren – ovo je „treća liga" samo imenom. U sustavu natjecanja, to je zapravo četvrti stupanj nogometa u državi. U tom kontekstu, možda je sve ovo – od viška kilograma do fiktivnih trenera – zapravo sasvim normalno stanje stvari za rang koji je po svemu bliži čistom amaterizmu nego bilo kakvom obliku profesionalizma.