Nakon devet kola natjecanja u Trećoj HNL-jug, na barem jedan dan, prvenstvenu ljestvicu predvodi klub za koji se to možda i najmanje očekivalo, koji igra svoju tek drugu sezonu u ovom rangu natjecanja, koji dovodi vrlo malo igrača sa strane i koji silnu pažnju umjerava na razvoj svog podmlatka i kojima tom prilikom vjeruje, gura ih, trpi njihove pogreške i ponosi se njihovim dobrim potezima. OSK je sve to, ali i mnogo više…
Tek prošle sezone OSK je značajnije zakoračio na nogometnu scenu, premijernim ulaskom u Treću HNL-jug koja je ipak kudikamo više praćenija nego li je to riječ o prvom razredu županijskog natjecanja koje jest zanimljivo i dobro, ali ipak četvrta liga je četvrta liga. OSK je napravio iskorak ulaskom u rang više, a da ništa promijenio nije, da u niti jednom segmentu klupskog djelovanja nije zagrizao više nego je spreman progutati, očito svjestan da se ne živi samo za danas, nego da postoji i ono sutra.
Kako to obično i biva, sveznali “kafić menadžeri”, prognozirali su ekspresno ispadanje, jer tobože s čim oni to misle napast konkurenciju, a tko će im to igrati, pa neće valjda isti oni što su bili do sada i tko zna što sve ne. Međutim, situacija na travnjaku kazala je drugačije, a kazala je po tko zna koji put da je jedino mjerilo vrijednosti rezultat, da se nikad i nipošto nikog ne smije unaprijed prežaliti i da se prema svakom mora odati dužno poštovanje i respekt. Osiguran ostanak debelo prije završnih kola dovoljno će reći tko je bio u pravu.
Slično se raspravljalo i pred ovu sezonu. Priča je opet poprimila sarkastične i ironične tonove u smislu – ako su nekog iznenadili prve godine, e pad ih svi znaju. Nemaju nikakve šanse, prvi su favoriti za ispadanje, tu svatko svoju politiku vodi, nisu nikog zvučnog doveli, tek neke islužene nogometaše itd. I opet, travnjak je svoje kazao, a on kaže kako je OSK nakon skoro kompletnog devetog kola vodeći na tablici. Pomalo senzacionalno.
U obje ove sezone, pa i godine prije toga, formula je bila ista. Igračka baza je vlastiti kadar uz tek nužna pojačanja na deficitarnim pozicijama i to ne više od tri-četiri igrača, u što ubrajamo sve one kojima adresa nije u općini Otok i koji nisu prošli lokalni inkubator, što će dovoljno reći o politici kluba i činjenici da je to jedini održiv put koji jamči stabilnost. Naravno, rezultat kao takav mora postojati i potpuno je nebitno hoće li to možda naredne godine biti s jednim više ili dva manje takva, ali je bitno da se zna cilj i da se ima vizija.
Gotovo je pa nevjerojatna činjenica je nakon devet kola ljestvicu predvodi klub kojem kadar čini preko 90 posto vlastitih igrača i koji tako daje smisla vlastitoj Školi nogometa, odnosno ne drži je tek reda radi, da se zadovolje propisi. Svaki od tih mladih igrača sebe vidi u toj priči, jer zna da je to njegov klub u svakom smislu te riječi, a ne klub koji srlja i radi poteze tek toliko da se nešto radi. Jasno, preduvjet je dobar i ciljan rad s mladima, bez toga sve pada u vodu.
A gdje je kvaka? Kako pobogu uspijevaju? Zašto je to moguće?
Stvari su, naime, vrlo jednostavne. OSK igra tehnički možda lošiji nogomet od dosta klubova u ligi, ne umire se tu u ljepoti poteza, niti u tom klubu igraju “španeri”, ali zato se igra s mudima, igra se srcem i ne biraju se sredstva da se obrani svoj gol ili pak napadne suparnički. Igra se muški, timski se napada i timski brani, baš kako to i treba biti.
No, najveća istina i najbolje objašnjenje proizlazi iz činjenice da su oni prava pravcata klapa. Oni žive u istom selu, jedni su drugima susjedi, druže se privatno, zajedno su odrasli i svatko o svakom sve zna. Godinama su gurali jedan drugog, jednako su dijelili ono što su imali, nekad više – nekad manje, ali zato su danas vodeći i zato će bez obzira na eventualne rezultatske posrtaje kroz nastavak sezone biti vrijedni svake pohvale. Jer su se odvažili biti drugačiji i ne ići grlom u jagode.
Oni možda nemaju najbolje frizure u ligi, nitko ne pati od prezentacije, ne gledaju se u gledalo prije nego izađu na teren i ne razmišljaju tko će ih vidjeti, ali zato su oni spremni izginuti jedan za drugog na terenu, spremni su se i “popičkarati” u sred utakmice, poslati se međusobno u “tri PM”, otvoreno kritizirati svaki i najmanji alibi potez ne obazirući se na dojam koji možda zna izgledati kao kaotičan, ali to je tek stvar trenutka i privida, jer suština je zapravo u direktnosti i iskrenosti, pravom prijateljstvu i činjenici da je to klub s kojim se mogu poistovjetiti. Klub su, dakle, oni sami.
I baš zato – svaka čast Otočani!
