Kad se okolnosti jednom poklope, talentirana će momčad s talentiranim trenerom, čije se metode kod nadređenih i kod podređenih ne dovode u pitanje, profunkcionirati. Arsenal je profunkcionirao ove sezone. Aaron Ramsey i Olivier Giroud bili su X-faktori, igrači čija se eksplozija nije očekivala. S njome se pozitvno poklopio dolazak Mesuta Özila; momčad je u tom potezu prepoznala ambiciju. Ambicija je pak uvjetovala divovsku dozu samopouzdanja; odmah su proigrali nositelji igre, Jack Wilshere i Santi Cazorla.

Arsenalov preporod realno nije iznenađenje, a pogotovo nije čudo. Otprije je bilo jasno da, čak i bez Özila, Arsenal ima najpotentniji vezni red u Premierligi (osim možda Chelseaja, no Chelseajev trener nije jedan od onih koji streme pozitivnom nogometu). Ipak, Nijemčev je skupi transfer poput okidača oslobodio talent: tih 50 milijuna eura jeftina je cijena za ono što je Arsenal za nju dobio.

Možda su simpatizeri londonske momčadi predugo čekali. Možda je Wengeru trebalo previše vremena da dobije potrebnu zrelost kolektiva, da konačno pronađe pobjednički mentalitet. Ove sezone, na desetu obljetnicu posljednjeg Arsenalova naslova prvaka, može se konačno opusiti; bit će to dobra godina.

Aktualni Wengerov sastav neodoljivo podsjeća na brazilsku reprezentaciju iz 1982. godine. Tele Santana imao je tada igrače raskošnog talenta a raznovrsnog profila. Nisi bili svi iz istog kalupa kao što su u Barceloni. Zabijali su golove na milijun načina: niti jedan od njih 15, koliko su ih zabili na pet utakmica Španjolskog mundiala, nije bio običan. Skoro svaki od njih 15 bio je posebno ispričana priča, remek-djelo umjetnika i izraz njegova trenutačnog nadahnuća. Ovaj Arsenal igra tako: genijalno a efikasno, nepredvidljivo a privlačno. Ova momčad, kao što je pokazala subotnja utakmica s Norwichem, ne zna zabijati dosadne golove.

Wenger i Santana, tvrdoglavi i nepokolebljivi treneri, stvorili su dvije prekrasne momčadi. Wenger u svojoj nema igrača kakvog je Santana imao u Socratesu, mozgu momčadi iz pozadine, dominantnom u skoku i opasnom po golu, čija su rješenja bila brza, svrsishodna i ktome oduzimala dah. Santana pak nije imao Oliviera Girouda, dosad podcijenjenoga francuskog centarfora čija je prilagodba u razigravača iz drugog plana, njegova uključenost u izgradnju svake napadačke akcije, te izvrstan osjećaj za odlaganje lopte, učinila Arsenal nepobjedivim strojem. Giroud je "nogometna mantinela za 21. stoljeće", premda i puno više od toga.

Wenger i Santana, dva velikana koji nisu prihvaćali ništa izvan strogog uzusa lijepoga, kombinatornog nogometa. Ovo su dodirne točke u njihovim momčadima:

Özil – Zico

Arthur Antunes Coimbra bio je najtalentiraniji igrač Santanine momčadi. Paker i strijelac, majstor mrtve lopte. Zabijao je slobodnjake, voleje, škarice... Igrao je sjajno leđima, lakoćom se rješavao igrača pri okretu. Njegov je zadnji pas rezao suparničku obranu popola. Mesut Özil ima Zicovih kvaliteta. Tehnički je najnadareniji Wengerov igrač, njegovo primanje lopte u kretanju predmet je divljenja, a gol koji je zabio Napoliju dokaz čudesnog osjećaja za plasirani udarac. U stilu igre kakav preferira Arsenal, brzim akcijama na malom prostoru, Özil će se rascvjetati do kraja.

Wilshere – Junior

Dvojica igrača koji ne dijele iste pozicije. Junior je u Brazilu djelovao iz drugog, čak trećeg plana. Wilshere je u Arsenalu čitavu liniju pomaknut unaprijed. U njihovom nogometu, svejedno, puno je sličnosti. Obojica omaleni, s niskim težištem, strahovito okretni i eksplozivni, i sve to s loptom. Obojica igrači fantastične suradnje, izvrsne kombinatorike i razumijevanja igre. Obojica razigravači i strijelci, obično onih najljepših, timskih golova. Onakvih kakav je Wilshere, nakon dvostrukoga duplog proigravanja s Giroudom, u subotu zabio Norwichu.

Cazorla – Eder

Eder je bio isključivo ljevak na lijevoj strani terena. Cazorla je ambidekster: zapravo ne znate koja mu je noga jača. Španjolac je, kao što je bio Brazilac, znalac, ali ono što ih veže najviše jest jačina i preciznost udarca. Eder je bio razoran šuter, njegovi su slobodnjaci "ubijali". Cazorla je nogometaš koji Arsenalu daje dimenziju koja je toliko godina nedostajala: opasnost izvan 16-erca.

Flamini – Cerezo

Kao i Cerezo u Brazilu Telea Santane, Mathieu Flamini u Wengerovoj je momčadi zadužen za prljavi posao. Francuz ga odrađuje oštro i rezolutno, ali također tiho i nevidljivo, kao što ga je odrađivao Cerezo. Što se manje na travnjaku primjećuje, to je igra momčadi kvalitetnija. Cerezo je bio inteligentni razarač napada, oduzimač lopti, ali istodobno i siguran na njoj, odličan dodavač iz prve. Upravo je ta Flaminijeva sposobnost njegov forte i ono što Arsenalu treba.

Ramsey – Falcao

Velšanin je najbolji Arsenalov igrač. Mnogi smatraju da je Paulo Roberto Falcao bio najbolji igrač Brazila iz 1982. Falcao je uostalom, ne Zico, Socrates ili Junior, vodio svoju momčad (Roma) do naslova talijanskog prvaka u ono vrijeme (1983. godina), te do finala Kupa prvaka godinu dana kasnije. Obojica su tip igrača "box-to-box", trkački najjači a tehnički ništa manje verzirani od najtalentiranijih suigrača. Uvijek prvi u kontranapadu, uvijek otvoreni za prijem, sposobni konstantno podizati ritam igre. Pozitivni utjecaj Ramseyja na Arsenalovu igru, kroz golove i asistencije, istrpljene duele i pretrčane kilometre, neizmjeran je. Baš kao što je bio Falcaov na igru Santaninih genijalaca.



http://www.totalsport.hr/hr/blogeri/andeo-u-ofsajdu/item/1569-young-gunsi-kao-brazil-iz-82-nepodnosljiva-lakoca-nogometa