a dodatni problem je sto se od Wembleya zavaravamo i nalazimo neka smijesna opravdanja - od 'prijateljske nemaju veze' preko 'sad su im jos teske noge' do 'vazni su bodovi'.
budimo posteni i recimo kako smo od Wembleya odigrali PET ocajnih utakmica - dvije lose (Skotska i Moldavija), jednu vrlo losu (Madjarska) i dvije sramotne (Nizozemska i Austrija).
i utakmica s Nijemcima je znaci vec sesta utakmica za koju se prica "e, evo, sad cemo proradit, ovo dosad je bilo bezveze, prijateljske, umor, grc....eeeee, ali sad smo se oslobodili i sad cemo ubit Svabe".
s Nizozemskom - eto, svakom se dogodi, nije to pravo lice, mozda i dobro da se dogodilo, sad cemo tek rasturat...
sa Skotskom - ma dobro, nema veze, bitno da dobri budemo u svibnju i lipnju
s Moldavijom - ma okej, to je Bilic malo isprobavao, s Madjarskom ce to bit pravo
s Madjarskom - ma nismo nista zabrinuti, napravili smo sve, ne bi nista mijenjali ni za milimetar, vidjet cete protiv Austrije
s Austrijom - ma super, pa tu su bodovi, bolje da igramo uzasno i pobjedjujemo nego obratno, ali sad smo se oslobodili golemog pritiska, eee kad sad pocnemo...
a ako cemo posteno, nakon pristojnog i finog pocetka i u kvalifikacijama su nas vise mazili rezultati nego sto smo igrali. svi smo, tipicno hrvatski, zaludjeni fenomenalnom predstavom na Wembleyu. a oko nje su bile muke isusove s Izraelom, bunker zadnjih 20 minuta protiv, hej, Estonaca! bili smo razbijeni od Makedonije (u utakmici za koju sad neshvatljivo sami sebe lazemo da nije nista znacila - prvih 45 minuta je itekako znacila), nista vise nego solidni protiv Rusa doma, u zavrsnici cak ni to (ociti problem kondicije), itd...
