Po meni članak ima nekih promašaja. Kaže Boban mažen i pažen, a Kovaču bilo teško, niko mu ništa nije poklonio. Aj dobro, Boban je svoje nogometno ime brusio u znamo kakvim predratnim uvjetima u bivšoj SFRJ gdje je, braneći dignitet pripadnika svog naroda, ostao bez prilike da pokaže što zna na najvećoj smotri, svjetskom prvenstvu. On kao javna osoba, u ono vrijeme, a takav domoljub koji zaboravi bilo kakve vlastite interese poradi domoljublja (nije glup i znao je što može očekivat nakon udaranja milicajca), da je bio mažen i pažen sigurno bi ga amnestirali i Boban bi otišao u Italiju. A ako dijetetu gastarbajtera odraslom u Njemačkoj, u odnosu na uvjete u kojima je Boban stvarao, se može reć da mu niko ništa nije poklonio, onda ne znam... Ako ništa poklonjeno mu je odrasta u kakvoj takvoj demokraciji. Ne znam kroz kakav je pakao prolazio Kovač, bit će da mu je jako teško pao pad Berlinskog zida.
Nadalje, između njihove dvije klupske karijere se gotovo stavlja znak jednakosti.

Boban je došao u Milan kad usred njihove dinastije, kad su žarili i palili Europom, i ostao 9 godina, postao s Milanom prvak europe, jedan od najzaslužnijih za scudetto 1999. osvojen, radio poslije kao sukomentator na talijanskom SKY-u. A Kovač je u Bayernu bio sezonu i pol - dvije, igrao i u HSV-u i Bayeru, dobra karijera, daleko od toga, al teško da je ko Bobanova.
Nadalje, ovo da bi Kovač bio član udarnih 11 Njemačke nema smisla ni komentirat. On više voli hrvatski narod nego Hrvatsku (i hrvatske građane), a to što je bio požrtvovan na terenu i stajao na prvu crtu za momčad, nekako mi više djeluje kao njemački mentalitet kojeg je usvojio odrastajući gore, nego od silnog domoljublja. Npr nešto kakav je Koch bio u Dinamu, nabrijan, ratoboran, koji bi isti takav bio i da je prešao u Rosenborg iz Trondheima. Čisti profesionalizam.
I tako...