Ante Čačić, dvanaesti hrvatski izbornik, dočekan je kao simbol Mamićeve nadmoći, i zato je bio omražen i prije nego što je izabran. Ali, ma tko bio izabran, reakcija bi bila ista, jedino, vjerojatno ne bi bilo izjave: "Ako me Mamić odabrao, to je kompliment." Poznavajući Čačićevu prepotenciju i inat, znao sam da će baš to reći. A kada se pomiješaju bahatost, drskost i netaktičnost, to je kao da vatru gasite benzinom.

Međutim, Antu Čačića nije odabrao Zdravko Mamić, nepoznata ruka iza zastora, koja povlači konce je ruka Tomislava Karamarka. Kao što je i savjetovao da se utakmica protiv Italije igra u Splitu, da se smire nogometne napetosti između dvije Hrvatske, kao što je sugerirao da prvi asistent bude Josip Šimunić. Ante Čačić je vojnik HDZ-a, i on svoje političko opredjeljenje nikad nije skrivao. Kao što ni Hrvatski nogometni savez ne skriva da je HDZ-ova tvrđava i to je jedini razlog što aktualna vlast i premijer Milanović zaobilaze nogomet, kao "močvarno i kužno" ideološko opredjeljenje.

Gotovo svi izbornici hrvatske nogometne reprezentacije bili su politički manekeni. Samo je Dražan Jerković bio politički nepotkupljiv, što je Franju Tuđmana i te kako boljelo, samo je Otto Barić izabran po nogometnim kriterijima, jer je "politika za bedačeke", i samo je Slaven Bilić bio socijalist. Ćiro Blažević i Zlatko Kranjčarbili su manekeni HDZ-a, Vlatko Marković je također bio za "ADZ", Igor Štimac je pripadao najtvrđoj hrvatskoj liniji, a Niko Kovač je disao kao što diše hrvatska dijaspora. Svi su i kao izbornici bili nečiji, samo je Niko Kovač bio svoj, njemački svoj. Iako je njegov izbor bio najčišći, nije ga gurao niti jedan lobi, ni politički ni menadžerski i od naroda je dočekan aklamacijom, bio je previše svoj i - svojeglav. Više su ga brinuli laktati (mliječna kiselina u mišićima igrača), nego Mamićeva antipatija. Svako jutro bi tjerao igrače na vađenje krvi, i taj vampirski nagon koštao ga je funkcije prodali su ga. "Nećeš, Dracula..."

Ante Čačić korijene po očevoj strani vuče iz Bruške, iz okolice Benkovca, dok je pokojna majka iz Sukošana. On je rođen u Kranjčevićevoj ulici i ponosan je na svoj purgerski odgoj. U nogometnom smislu rastao je u Markuševcu, gdje ga se lokalni španeri jedva sjećaju, a u svijet velikog nogometa se otisnuo baš iz Kranjčevićeve, ali ne kao trener, već kao glasnogovornik Dražana Jerkovića i Vlatka Markovića, koji su osamdesetih godinama uvjeravali Zagrepčane da Ćiro uopće nije nogometni trener, samo motivator. Zato je Ćiro s takvim zgražanjem dočekao Čačićev izbor. I sad taj Ante Čačić "pada s Marsa" u nogometni kaos, u nered navijačkih grupa, među brojne mutikaše, u jednu potpunu nesigurnost i neizvjesnost.

Naslijedio je prazne tribine, imperativ pobjede, ostao je bez dvojice važnih igrača,Mandžukića i Lovrena. Antipatija javnosti ne diže ruku protiv njegove nogometne stručnosti, već protiv zakletih neprijatelja, čiji je Čačić najistureniji lik. Čekaju ga dva najteža mjeseca u životu, a ako ne uspije, oni, ispred kojih sada stoji kao štit od pljuvački i otrova, hladno će mu poslati pištolj na srebrnom pladnju, uz ceduljicu: "Obavi to sam..."

Ja neću pozivati na bojkot ni Čačića, ni reprezentacije, ni Dinama, ne želim zbog kaprica i sebičnosti, zaogrnute u sintagmu "moj stav", nauditi sportu. Nisam se slagao sa Zlatkom Canjugom, ne slažem se ni s privatizacijom hrvatskog nogometa u režiji Zdravka Mamića, razišao sam se, na moju žalost, i sa Šukerom. Ali, ne slažem se ni s huliganima, koji smišljaju pakosti, bacaju baklje i koriste ideološke nastranosti da bi nanijeli bol nogometu. Mogu se ne slagati s profiterstvom i privatizacijom na hrvatski način (ideje naše, benzin vaš), ali za bojkot nikad neću dići ruku. Previše volim nogomet...