Bojkot, nego što.
Dosta smo i trpili. Magareći uporno. Ali, sad, sad je stvarno dosta. Dosta je svih ti sammira, pivarića, čačića i ostalih slučajnih likova u nimalo slučajnom izvoznom biznisu jednog čovjeka, pod pokroviteljom saveza koji je talac jedne stranke. Dosta je bilo emocija za trgovački obrt koji nam prodaju pod patriotizam i koji unovčuju u čvrstoj valuti za blagajnu omiljenog donatora i podržavatelja partije. Dosta je bilo uškopljenih novinarskih priča o nacionalnim interesima dok su na terenu trčkarali novi izlošci maksimirskog mecene. Dosta je bilo i kreatora domoljublja koji zvižde i Zvoni Bobanu kad nije na njihovoj političko-interesnoj liniji.
Dosta je, u krajnjoj liniji, i patriotizma - ako je njegova mjera Zdravko Mamić.
Ako, uostalom, već treba o domoljublju, ne postoji u ovom kontekstu i u ovom trenutku domoljubnijeg poteza od bojkota otete hrvatske reprezentacije. Za svu onu radost i suze, za sve te povijesne noći koje smo zapili, ili oplakali, za svako ježenje kože od huka i trešnje tribina, vrijeme je da se kaže: dosta.
Jednom ćemo se, ne strahujte kolege u bojkotu, u ne tako dalekoj budućnosti, opet naći negdje, u nekom gradu, na nekom stadionu. I moći se pogledati ravno u oči.
Nekad taj jedan, jedini neoboreni pogled vrijedi više nego cijeli svijet.