E Barba Luka,
malo si se pretrčo! Kad sam na prvenstvu u Francuskoj 1998. gledao porijeklo igrača, osim naše reprezentacije, najviše igrača rođenih u inozemstvu su imali - Francuzi! Pa njima je pola reprezentacije rodom iz Senegala. To što mali Senegalci govore francuski je pak neka druga priča. Slično kao i sa Gvinejom i Portugalom i tako dalje. Je su li Struparu roditelji iz Belgije, ili Vastiću iz Austrije?
Sve u svemu, zasigurno nećemo biti prvi. Možda tek posljednji koji tako nešto rade.
No, to nije ni važno. Važno je samo kako ćemo se osjećati navijajući "Mi, Hrvati" i "Kolko nas ima", ako za nas na teren istrče momci koji nit znaju Hrvatski, nit kuže zašto nas toliko diraju neke patetične domoljubne pjesme s početka devedesetih.
Klubovi su već davno, uz rijetke i sve rijeđe iznimke, postali tvrtke koje više nemaju mnogo sa svojom srdinom. Nekad su navijači pratili te klince od kvarta do svjetske scene. danas navijamo za gazdu da potroši svoje/naše milijune na nekog perspektivnog Ganca ili isluženog Nijemca. Siguran sam da je to dio razloga zašto su utakmice toliko manje posjećene nego nekada.
No, što s repkom? Mislim da već vuku vraga za rep s ubacivanjem Etta. Iako sam zadiuvljen njegovim skorim igrama. Njega će navijači još nekako progutati, ali sve dalje mislim da će to psotati prčija Markovića ili neke nove ekipe, koji se već hvale kako je HNS profitabilna firma.
Pa dobro, je li cilj HNS-a da zarađuje novce ili da promovira nogomet u Hrvatskoj i podigne mu kvalitetu na svim razinama toliko da bude poticajna razbibriga i privuče klince na travnjake. Pa, što bude od repke na kraju, nek bude? Tu je, čini mi se, pravo pitanje. Jer, mislim da većina nas ima probleme s tim. Svi bismo htjeli da nam je repka najbolja na svijetu, a nije nas toliko briga koliko klinci vise u bircevima, a koliko trče po travnjacima. Zato Marković i čini baš onako kako to želimo, samo što to često licemjerno ne želimo priznati ni sami sebi.