Vinkovci, utorak, 06. ožujka 2007.

Priče sa zapadne strane: 

Sve za obraz, obraz ni za što!

Odmah u glavu. Moram, nažalost, razočarati sve one koji su čitajući ovu rubriku učinili da srijeda bude najposjećeniji dan na ovoj stranici. Ovo će biti posljednja «priča» iz više razloga. Ja ću nastaviti i dalje povremeno pisati ove priče, ali ih neću objavljivati, nego će možda jednog dana izaći kao knjiga.

Bilo bi prelicemjerno s moje strane kritizirati ljude koji vode ovaj klub na njegovoj službenoj stranici. A morao bih. Jer smo, jednostavno, svi mi kojima je ovaj klub na srcu umorni od svega što nas okružuje.

Previše je sitnih, malih interesa ali i krupnih koji i dovode u krajnjem slučaju do onoga što nitko od nas ne želi, a to su samo opstajanja ili ispadanja iz lige. Tu gdje smo sad, i gdje smo godinama, nama u svakom slučaju nije mjesto. Mi imamo tradiciju, jedan smo od 6 klubova koji su igrali u ondašnjoj prejakoj prvoj ligi, dok poneki današnji klubovi, koji nešto kao znače sada, nisu niti postojali. Nikada nije bio problem u porazu, jer i on je sastavni dio nogometa, samo je stvar u pristupu i borbenosti. Nekada se znalo da su u Vinkovcima svi dobro došli, ali i da će svatko tko pokuša izigrati gostoprimstvo sigurno izvući deblji kraj. Danas nam se događa da lokalni kauboji (Zdravko Mamić) javno u loži psuju majku čelnicima i prijete se izbacivanjem iz lige našeg kluba. I nikom ništa, a to se očito i provodi u djelo. Događa nam se da nismo u stanju urediti stadion i postaviti reflektore.

Mjesecima već slušamo kako nas suci «masakriraju», kako promašujemo, kako nemamo sreće, kako će se valjda i nama jednom otvoriti i sl. Sve je to već prečesto da bi bilo slučajno. Može možda jednom, dvaput' i deset puta, ali ovo sve što se kod nas događa više nema broja.

Nije problem niti u igračima, niti stručnom vodstvu. Problem je puno dublji. Igrači su takvi kakvi su, limitirani, i oni jednostavno ne mogu više. Treba to javno priznati i konačno se nekima od njih zahvaliti i prepustiti ih nekim nižerazrednim klubovima koje će znatno pojačati. Vrijeme je da naša mladost preuzme naš klub, pa da onda i ako gubimo, barem ulažemo u budućnost. Naravno uz neka iskusnija pojačanja.

Ne bi bilo tragično ni ovo što smo mi sad pretposljednji, ni što se borimo za ostanak u ligi, ni što uporno gubimo, kad bi znali da će nagodinu biti bolje. Možemo mi i ostati u ligi, ali gorčina će, nakon ono malo radosti, ipak ostati jer samo svjesni da nas iduće sezone opet čeka isto!

Dokle tako!?

A imamo navijače kakve nitko nema. Mnogi bi klubovi sve dali za takvu navijačku pratnju, ali to su stvari koje se ne mogu kupiti novcem a ni umjetno stvoriti. Bili smo u Velikoj i navijanje je bilo sjajno. A mi na dnu. Pa stvarno se s pravom pitamo, što bi bilo kada bi se borili za prvaka ili europu! Ali sve je to već ispričana priča koju sasvim sigurno znaju i oni koji vode ovaj klub. I nikom ništa!

Želio bih završiti s najljepšom mogućom pričom, a to je za mene obitelj Vojnić. Upoznao sam ih u Velikoj. Otac Ivica, majka Marijana i troje djece Stjepan koji boluje od cerebralne paralize, Damjan i Jelena, svi u Cibalijinim dresovima i šalovima. Prate sve Cibalijine utakmice, ne samo domaće, nego odlaze i na gostovanja. Ne smeta im ni kiša, ni zima, ni vjetar. Da sam igrač, «orao» bih terenom ako ni zbog čega drugog, onda zbog njih!

Ostaje nam samo da se nadamo kako će se vratiti ona vremena kada ćemo s ponosom opet moći reći ono što nas je uvijek krasilo:

Sve za obraz, obraz ni za što!