< allowtransparency="true" ="http://ff.connextra.com/Expekt/or/client?client=Expekt&placement=Cro_snet_euro_460x80" style="border-width: 0pt;" border="no" height="80" scrolling="no" width="460">>
Oprostite
mi unaprijed ako sam bio jedini koji je gledajući onu sprdačinu od
ispraćaja naših nogometnih reprezentativaca od odabrane elite u
zagrebačkom Boćarskom domu istovremeno osjećao ljutnju i sram. Ljutnju
zbog toga što se od hrvatske nogometne reprezentacije radi putujući
cirkus, a sram zbog toga što se od hrvatskih nogometnih
reprezentativaca čine klaunovi.
Otkako je počelo "kockasto ludilo", izbombardirani smo
informacijama što će i gdje raditi za vrijeme Europskog nogometnog
prvenstva svi oni koji se smatraju "poznatima", makar malo tko zna po
čemu su poznati. Iz dana u dan razni estradni patuljci pokušaju su se
svojim "navijačkim himnama" ugurati u "vlak uspješnih i poznatih" i
ušuljati u poneku televizijsku minutu, strepeći ispred mobitela hoće li
ih netko pozvati da tu svoju doskočicu dođu izrecitirati u nekom od
navijačkih šatora punom pripitih navijača koje nije ni briga tko oko
njih proizvodi buku.
Neka. Svatko ima svoj obraz, a naše je društvo dobro znano po
tome da je uvijek lakše plagirati, kopirati, lažirati, nego stvarati,
biti originalan i svoj. Izgradili smo društvo u kojemu se djecu uči
kako je moral besmislen i odavno odbačen koncept i u kojemu mediji kao
oličenje uspjeha i slave predstavljaju razvratne "zvijezde" koje su
slavne jer spavaju s tuđim muževima i mafijaše koji ih vozaju u skupim
iznuđenim ili ukradenim automobilima. Društvo u kojemu se većina
nastoji ogrebati o one koji su, uspješni i bogati, pa kako bi onda
reprezentativni nogometaši bili iznimka? Za nekoga si "celebrity", za
nekoga gnjida.
A slične gnjide su zaposjele i brojne hrvatske internetske
forume i oglasnike, na kojima švercaju ulaznice koje su dobili na
poklon jer su sinčići nekog uglednog tate, po trostrukim,
peterostrukim, pa i deseterostrukim iznosima. Po dnevnim novinama
putničke agencije prodaju aranžmane s uključenim ulaznicama, makar je
UEFA izričito zabranila takav način prodaje. Hrvatski dnevnici puni su
"poznatih" koji pojma nemaju zašto se u nogometu ne puca trica, ali
ulaznicu imaju. Jer "tamo se mora biti".
Demokracija, naravno. "Demokracija my ass", povikaše
seljaci. U demokraciji bi policija pratila internetske forume i hvatala
švercere, a sve te sponzoruše i njihovi sponzori stali bi u red za
ulaznice sa svima drugima, a ne ih dobivali preko ove ili one veze.
Preko ove ili one usluge.
I prešutio bih, zadržao bih sve ovo u sebi, da nije bilo ovoga
"ispraćaja". Da sav taj svijet koji nam krade nogomet i pretvara ga u
"zabavu za elitu" (ili u hrvatskom slučaju tobožnju elitu) opet nije
dobio prednost. Da reprezentativce nisu kao slonove u cirkusu izveli na
binu i prošetali njome, pred nekim "odabranim" i valjda važnim gostima.
Dovodili ih u neugodu, gurali im mikrofon u ruke da pjevaju,
razgovarali o dužini njihove kose, pitali ih glupa pitanja koja su ih
pitali valjda svi novinari u ovoj državi već 80 puta u zadnjih mjesec
dana.
Ako smo se već trebali "pozdraviti" od reprezentacije, ako im
je već trebalo priuštiti ovakvo gubljenje vremena na vrhuncu priprema
za prvu utakmicu Eura, onda je to trebalo napraviti na drugom mjestu,
pred drugačijim auditorijem. Pred onima koji će im zapljeskati i
stisnuti palčeve zato jer su moćna i vrhunska nogometna momčad, a ne
zato što su "najljepši" ili zato što im baš fino stoje odijela.
Takvi su ih trebali ispratiti, takvi su im trebali
zapljeskati, jer takvi će ih i dočekati. I ovog ljeta i svakog
sljedećeg. I kad bude išlo i kad ne bude. Čak i onda kad dođu porazi.
Jer što god se dogodilo ovog lipnja, od jeseni ćemo opet krenuti
ispočetka.
Mi koji i u pet ujutro znamo koliko je Šuker zabio za reprezentaciju, tko je i kada ukrcao Jamajci, zašto mrzimo Sundella, a volimo Pedersena, koga je zavaljao Vlaović
u Nottinghamu, tko je protiv nas u jednoj utakmici branio, a u drugoj
bio napadač i još milijun bespotrebnih i beznačajnih sitnica. I oni
koji će nam se priključiti kad se bude pobjeđivalo ili kad bude trebalo
izmiješati riječi "dom", "Hrvatska", "navijači", "srce" i "vatra" u
neke priglupe stihove kako bi se za to ogrebala poneka kuna ili
angažman.
Mi i oni, u istom redu. Mi, koji u njihov svijet ne diramo niti
nas je ikad zanimalo što oni misle o našem. I oni koji se tako uporno,
tako napadno i tako bezobrazno pokušavaju ugurati u naš. Svijet kojeg
sve teže branimo. Svijet u kojemu umjesto o taktici, snazi i
maštovitosti jedne prekrasne igre moramo slušati priče o frizuri i
torbici koju nogometaši nose ili probavljati mučne izljeve pameti onih
koji "o nogometu ne znaju ništa, ali znaju nešto o nogometašima".
I ne mogu vam opisati koliko danas poštujem svakoga tko i nakon
svega ovoga ostaje imun na cijelo ovo nogometno ludilo i odmahuje rukom
pri svakom spomenu Austrije i Švicarske. Takvi sigurno neće dobiti čir
na želucu. Ni zbog nerviranja, ni zbog nezdrave hrane koju svaki
nogometni fanatik mora konzumirati. A ni zbog svih ovih nametnika
protiv kojih nažalost postoji samo jedan sprej. Porazi. Ali kako
žrtvovati pšenicu da bi se uništio korov?