10. dio

Kako je Safet Sušić imao Seada, tako je Vahid imao Salema... Da li je Halilhodžić lako ispadao iz takta jer je imao previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu umjetnika... Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegvoine, a ni nogometa

Što je neki igrač imao veću karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o darovitijem bratu... Više je u Bajeviću Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad... Emiru Kusturici mora se oprostiti sve što je izvan njegove umjetnosti. To nažalost ne važi za Jadranka Topića i Franju Vladića...

VAHID HALILHODŽIĆ (1951.) Rođen u Jablanici, mlađi brat Salema H., ali se njega ne sjećaju generacije koje su nogomet počele pratiti u vrijeme Svjetskoga prvenstva 1974. Među starijima se, naravno, nađe onih koji se kunu da je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek slegnuti ramenima, reći - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i vijeka, nije još bilo igrača - a da nije sin jedinac - o čijem se bratu nisu pričale legende. Što je neki igrač imao veću karijeru i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.

Tako je Safet Sušić imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki drugi veliki igrači imali braću o kojoj se nikada ništa nije čulo, ali se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena ili naprosto - zbog sudbine. Priča o darovitijem bratu je korak od nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijač i znalac je ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragičnim zapletima i neostvarenim čudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji brat propao uvijek se nađe i moralni poučak. Nije dobro piti i dernečiti, jer tada nikad igrača od tebe. A možda je i suprotno! Možda su legende o neostvarenim nogometnim genijima veće od svega što su postigla njihova uspješna braća.
Sve ovo se, naravno, tiče samo nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slučaju. Mlađi Halilhodžić je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer nije imao instinkt ubojice i jer se publici počesto činilo da je slab sa živcima ili da ga malo previše pogađaju sudijske nepravde. Dojam, možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantastično je izvodio slobodne udarce s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igrača koji je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona, završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžić, pa je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca. Oni nisu nužno bili navijači Veleža, nego samo pobornici jedne atipične nogometne estetike ili kulta oličenog u Antoninu Panjenki i jedanaestercu koji je taj Čeh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976. Njezini pobornici, a samim tim i najveći Halilhodžićevi štovatelji, smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta očeše vrh kopačke ili se - kao slučajno - odbije od pete velikog centarfora i tako završi u mreži.

Kad bi vilenjaci igrali nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida Halilhodžića možemo nazvati najvećim predstavnikom vilenjačkoga nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre. Umjesto da ima beskonačnu vjeru u sebe jer je u stanju učiniti nešto što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i počinjao je promašivati i nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života, dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžićev račun su, naravno, samo načelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga se u tome ne bi smjelo uspoređivati s drugim centarforima njegova vremena. Jer čim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadačem, svi prigovori na Halilhodžićev račun bivaju pretjerani do besmisla. To što je mogao biti veći igrač, samo je kompliment i pohvala potencijalnom geniju. Prosječni ili vrlodobri nogometaši ni u mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za trenera. Danas je jedna od većih europskih trenerskih zvijezda. Onako markantan, visok i crn, pomalo demantira opću sliku o velikom strategu. Priroda ga je i time obilježila. Čovjeku je suđeno da bude drukčiji i bolji.

DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rođenih Mostaraca, od rijetkih koji ničim nisu povrijedili uspomenu na Grad i Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja s početka devedesetih dala je toj tituli dodatno značenje. Zaista, Bajević se prinčevski ponio. Živio je i radio u Grčkoj i kao da ga se nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene riječi podlokavale su drevne temelje i razglavljivale hercegovački kamen tri duge godine. Ono što ne bi mogli topovi generala Momčila Perišića i brata mu po mržnji Slobodana Praljka, uništile su riječi živih Mostaraca, među njima bivših igrača Veleža, dokazujući tako da je grad više kulturna, a manje arhitektonska činjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema veće tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjećaj valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo đe je nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.

Dušan Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje će umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od kojega je načinjen namučeni grad. I eto, tako je Bajević doživio da priča o njemu ne počinje od njegove igračke veličine. Koliko god to za čovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo prinčevsku titulu, tek drugo po spomenu. A Bajević je bio najbolji jugoslavenski napadač svoga vremena i - nije pretjerano - najveći klasični centarfor kojeg je Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u klubu velike četvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio je najbolji strijelac reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i čisto, nije imao razloga tući se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguće čuvati. Ako se ne radi o optimizmu sjećanja - a ni od toga ne treba bježati - Bajević je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadača. Nakon njegove karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po bokovima ili igraju prednje vezne igrače. Nekad se neuhvatljivost vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.

Otkad ga se sjećamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevićeva je frizura prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini koji se mogao tako češljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a očevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajeviću je, eto, stajala frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukčijim očima jer je bio i ostao princ.

JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ (1952.) Opće mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reći: Nogomet je najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od čega neće biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas čini svakodnevnim ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetačkome dobru, sve to i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.

Ali za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristično da prestaje biti važna čim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je, možda, i glavna razlika između nogometa i umjetnosti, razlog zašto nogomet ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tiče njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti - kao velikom Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to što nas umjetnost čini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše zavičaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni Hercegovine, a ni nogometa. Obrnuto ne važi. Da nema nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na većinu glavnih stvari, nogomet nas nije učinio ljudima. Ponekog je, istina, učinio princom, ali ni prinčevi ne bi ostali prinčevima da nisu poveli računa o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj veličini Jadrana Topića i Franje Vladića više ništa ne možemo reći. A žalost koju zbog toga osjećamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa Starim mostom.