10. dio
Kako je Safet Sušić
imao Seada, tako je Vahid imao Salema... Da li je Halilhodžić lako
ispadao iz takta jer je imao previše pameti za nogometaša ili mu je Bog
dao dušu umjetnika... Da nije umjetnosti, ne bi bilo ni Bosne, ni
Hercegvoine, a ni nogometa
Što je neki igrač imao veću karijeru
i što više njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o
darovitijem bratu... Više je u Bajeviću Mostara nego što ga je u svem
kamenju od kojega je načinjen namučeni grad... Emiru Kusturici mora se
oprostiti sve što je izvan njegove umjetnosti. To nažalost ne važi za
Jadranka Topića i Franju Vladića...
VAHID HALILHODŽIĆ (1951.)
Rođen u Jablanici, mlađi brat Salema H., ali se njega ne sjećaju
generacije koje su nogomet počele pratiti u vrijeme Svjetskoga
prvenstva 1974. Među starijima se, naravno, nađe onih koji se kunu da
je Salem bio bolji ili barem darovitiji od Vahida. Na to možeš tek
slegnuti ramenima, reći - dobro!, i nužno imati na umu da se radi o još
jednom od zlatnih pravila nogometne mitomanije. Otkad je svijeta i
vijeka, nije još bilo igrača - a da nije sin jedinac - o čijem se bratu
nisu pričale legende. Što je neki igrač imao veću karijeru i što više
njegovih utakmica publika pamti, to više raste fama o bratu.
Tako
je Safet Sušić imao Seada i tako je Vahid imao Salema. Tako su neki
drugi veliki igrači imali braću o kojoj se nikada ništa nije čulo, ali
se zna da su propala zbog alkohola, žena, lošeg života, slabih koljena
ili naprosto - zbog sudbine. Priča o darovitijem bratu je korak od
nogometa ka literarnoj fikciji. Svaki pravi navijač i znalac je
ostvareni ili neostvareni pisac koji žudi za tragičnim zapletima i
neostvarenim čudima. Osim toga, u razlozima zbog kojih je darovitiji
brat propao uvijek se nađe i moralni poučak. Nije dobro piti i
dernečiti, jer tada nikad igrača od tebe. A možda je i suprotno! Možda
su legende o neostvarenim nogometnim genijima veće od svega što su
postigla njihova uspješna braća.
Sve ovo se, naravno, tiče samo
nogometne epike i onih koji je stvaraju, a ne ljudi koji su bolje ili
lošije igrali lopte. Tako je i u Salemovom i Vahidovom slučaju. Mlađi
Halilhodžić je, dakle, bio veliki centarfor. Nije bio genijalan jer
nije imao instinkt ubojice i jer se publici počesto činilo da je slab
sa živcima ili da ga malo previše pogađaju sudijske nepravde. Dojam,
možda i lažan, koji ga je pratio kroz karijeru, kazivao je da Vahid
lako gubi samopouzdanje. Recimo, fantastično je izvodio slobodne udarce
s ruba šesnaesterca. Sedamdesetih u nas sigurno nije bilo igrača koji
je znao tako precizno i lagano plasirati loptu. Preletjela bi živi zid
i u neopisivo sporom luku padala prema mreži. Kao da se moglo vidjeti
kako golmana hvata panika, baca se za loptom, ali ona odlazi tek
nekoliko centimetara od njegove ruke i lakša od novogodišnjeg balona,
završava u mreži. Nitko to nije znao izvesti kao Vahid Halilhodžić, pa
je postojala mala i odabrana ekipa fanova njegovih slobodnih udaraca.
Oni nisu nužno bili navijači Veleža, nego samo pobornici jedne atipične
nogometne estetike ili kulta oličenog u Antoninu Panjenki i
jedanaestercu koji je taj Čeh izveo u finalu Europskoga prvenstva 1976.
Njezini pobornici, a samim tim i najveći Halilhodžićevi štovatelji,
smatrali su da je vrhunac nogometa u laganom dodiru, u tome da lopta
očeše vrh kopačke ili se - kao slučajno - odbije od pete velikog
centarfora i tako završi u mreži.
Kad bi vilenjaci igrali
nogomet, oni bi ga sigurno igrali upravo tako, pa zato Vahida
Halilhodžića možemo nazvati najvećim predstavnikom vilenjačkoga
nogometa u našoj povijesti. Ali tu i jest bio paradoks njegove igre.
Umjesto da ima beskonačnu vjeru u sebe jer je u stanju učiniti nešto
što drugi nisu, on je lako ispadao iz takta i počinjao je promašivati i
nervirati se. Možda je to bila potvrda da ima previše pameti za
nogometaša ili mu je Bog dao dušu koja slabo razlikuje igru od života,
dakle dušu umjetnika. No, prigovori na Halilhodžićev račun su, naravno,
samo načelne prirode i ima ih smisla navoditi tek ako neprestano imate
na umu o kome zapravo govorite. Moglo mu se štošta prigovarati, ali ga
se u tome ne bi smjelo uspoređivati s drugim centarforima njegova
vremena. Jer čim ga se usporedi s bilo kojim jugoslavenskim napadačem,
svi prigovori na Halilhodžićev račun bivaju pretjerani do besmisla. To
što je mogao biti veći igrač, samo je kompliment i pohvala
potencijalnom geniju. Prosječni ili vrlodobri nogometaši ni u
mitomanskim maštanjima ne bi mogli nadmašiti sebe. Nakon velike
karijere u Veležu, Vahid je dugo igrao u Francuskoj, gdje je završio za
trenera. Danas je jedna od većih europskih trenerskih zvijezda. Onako
markantan, visok i crn, pomalo demantira opću sliku o velikom strategu.
Priroda ga je i time obilježila. Čovjeku je suđeno da bude drukčiji i
bolji.
DUŠAN BAJEVIĆ (1948.) Jedan iz Veležove ekipe rođenih
Mostaraca, od rijetkih koji ničim nisu povrijedili uspomenu na Grad i
Klub. U novinama su ga zvali Princ s Neretve, a krvava i tužna epopeja
s početka devedesetih dala je toj tituli dodatno značenje. Zaista,
Bajević se prinčevski ponio. Živio je i radio u Grčkoj i kao da ga se
nije dotakla histerija mržnje koja je razorila Mostar gore od atomskih
bombi iz Hirošime i Nagasakija. Izgovorene riječi podlokavale su drevne
temelje i razglavljivale hercegovački kamen tri duge godine. Ono što ne
bi mogli topovi generala Momčila Perišića i brata mu po mržnji
Slobodana Praljka, uništile su riječi živih Mostaraca, među njima
bivših igrača Veleža, dokazujući tako da je grad više kulturna, a manje
arhitektonska činjenica. Kad ga se odreknu njegovi stanovnici, grad
naprosto nestaje. Upravo to se Mostaru dogodilo više nego ijednom
drugom jugoslavenskom, bosanskom ili hrvatskom gradu. Zato nema veće
tuge od tuge ljudi koji su ostali Mostarcima i zato njihov osjećaj
valja duboko poštovati. Lako je biti Sarajlija jer je Sarajevo đe je
nekad bilo, dok je Mostar samo tamo gdje je živih predratnih Mostaraca.
Dušan
Bajević zaista je ostao Princ s Neretve. Svejedno gdje živi i gdje će
umrijeti, ali više je u njemu Mostara nego što ga je u svem kamenju od
kojega je načinjen namučeni grad. I eto, tako je Bajević doživio da
priča o njemu ne počinje od njegove igračke veličine. Koliko god to za
čovjeka bilo lijepo, za velikoga centarfora mora biti depresivno to što
je njegovo životno djelo, ono koje mu je namrijelo prinčevsku titulu,
tek drugo po spomenu. A Bajević je bio najbolji jugoslavenski napadač
svoga vremena i - nije pretjerano - najveći klasični centarfor kojeg je
Bosna i Hercegovina ikad imala. Nije mu bio hendikep što ne igra u
klubu velike četvorke. Bio je neprikosnoven kod selektora, a na
Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj bio je najbolji strijelac
reprezentacije, Zairu je dao tri gola. Igrao je elegantno i čisto, nije
imao razloga tući se za loptu, a bilo ga je gotovo nemoguće čuvati. Ako
se ne radi o optimizmu sjećanja - a ni od toga ne treba bježati -
Bajević je posljednji iz plejade neuhvatljivih napadača. Nakon njegove
karijere revolucionarno se promijenila nogometna strategija, pa
neuhvatljivih više nema po kaznenim prostorima, nego prodiru po
bokovima ili igraju prednje vezne igrače. Nekad se neuhvatljivost
vezivala za refleks, a danas za atletsku brzinu.
Otkad ga se
sjećamo, Dušan Bajević nosi istu frizuru, tek s neznatnim varijacijama
u dužini kose. S razdjeljkom sa strane, Bajevićeva je frizura
prepoznatljiva u žanru francuskih filmova B-produkcije, snimljenim
krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih, u posljednjoj eri u kojoj
sav filmski trash nije stizao iz Hollywooda. U Jugoslaviji baš i nije
bila moderna, štoviše, odmah je prepoznata kao znak lošeg ukusa. Jedini
koji se mogao tako češljati, pa da žene govore kako je baš zgodan, a
očevi da ga požele za zeta jer je baš uredan. Bajeviću je, eto, stajala
frizura koja nije nikome drugom. Ili smo ga gledali drukčijim očima jer
je bio i ostao princ.
JADRAN TOPIĆ (1949.) i FRANJO VLADIĆ
(1952.) Opće mjesto onih koji nemaju ništa pametno za reći: Nogomet je
najvažnija sporedna stvar na svijetu! Nije to istina. Puno je
najvažnijih sporednih stvari širom zemaljskoga šara. Sve što je šašavo
i zabavno, sve što nije stvoreno da ubija nego da veseli, sve od čega
neće biti velike koristi, ali ni štete, sve što nas čini svakodnevnim
ljudima koje ne pamte ni po velikom zlu ni po svetačkome dobru, sve to
i još mnogo drugog pripada svijetu najvažnijih sporednih stvari.
Ali
za svaku je sporednu stvar, pa i za nogomet, karakteristično da
prestaje biti važna čim se u duhu ili tijelu jave važne stvari. To je,
možda, i glavna razlika između nogometa i umjetnosti, razlog zašto
nogomet ne može biti umjetnost. A zato što je umjetnost glavna, a ne
sporedna stvar, Emiru Kusturici se mora oprostiti sve što se ne tiče
njegove umjetnosti. I još mu se vrijedi nakloniti - kao velikom
Sarajliji i Bosancu. Možda je bolno i možda je teško, ali je važnije to
što nas umjetnost čini ljudima, tvori naš pogled na svijet, naše
zavičaje, prizore koje vidimo, i jezik. Da nije umjetnosti, ne bi bilo
ni Bosne, ni Hercegovine, a ni nogometa. Obrnuto ne važi. Da nema
nogometa, bili bismo isto što jesmo. Iako je ta sporedna stvar tako
važna, iako nas raduje, iako na nju trošimo više vremena nego na većinu
glavnih stvari, nogomet nas nije učinio ljudima. Ponekog je, istina,
učinio princom, ali ni prinčevi ne bi ostali prinčevima da nisu poveli
računa o glavnim stvarima. Eto, zato o nogometnoj veličini Jadrana
Topića i Franje Vladića više ništa ne možemo reći. A žalost koju zbog
toga osjećamo velika je kao što je velik bio grad Mostar sa Starim
mostom.
Čitajte http://generalposlijebitke.blogspot.com/BŽV!