OZLJEDA ZADNJE LOŽE Prilikom jednog sprinta hrvatski nogometni reprezentativac osjetio je da ga je nešto zapeklo u nozi

Pranjić zbog ozljede na trotjednoj stanci

Autor: Totalsport

Objavljeno: 30. 10. 2008. | 15:09

Osim gubitka bodova na utakmici 8. kola Eredivisie, Heerenveen su više zaboljeli rezultati liječničke pretrage na kojima je ustanovljeno da Danijelu Pranjiću slijedi mirovanje.

Podsjetimo, ove sezone najbolji igrač Heerenveena je izašao iz igre u 61. minuti utakmice u kojoj je njegovu momčad porazio od Vitesse (2-0). Sprintajući hrvatski nogometni reprezentativac osjetio je da ga je nešto zapeklo u nozi pa je nakon utakmice odveden na snimanje.

Prvotnu nadu da će biti spreman za nastup već u sljedećoj utakmici zamijenilo je razočaranje nakon rezultata, a oni, kako saznajemo od Davora Gavrana, glasnogovornika Hrvatskoga nogometnog saveza, kazuju da Pranjiću slijede dva do tri tjedna mirovanja.

Riječ je o ozljedi stražnje lože desne noge.

Evo nemogu da zapostavim njega koji je igrao u NK-PAPUK iz Orahovice koja sada možda i ispadne u 1.ŽNL, a on je potpisao za Bayern

Bravo Dnijele

Put Danijela Pranjića: Od Papuka do Allianz Arene...

Najpoznatiji izdanak našičke škole nogometa prije četiri godine je gotovo potjeran iz Dinama, danas je njegov transfer svjetski važna nogometna vijest

Ovo je velika stvar, doći u jedan ovako velik klub, rekao je Danijel Pranjić nakon što je objavljeno da postaje igrač Bayerna. S nepunih 28 godina Danijel je došao do vrha, tamo gdje je još otkako se za njega počeo zanimati Liverpool. Jer ako se dva takva velikana bore za tebe, nema dvojbe da si napravio veliku karijeru. A Danijelu nitko ništa nije poklonio, svojim igrama i kvalitetom postepeno se probijao do razine na kojoj je sada. Ima i danas onih koji tvrde da nije igrač za velike klubove, na njemu je da takvima dokaže da grubo griješe.
Pranjić je rođen 2. prosinca 1981. u Našicama. Prve nogometne korake napravio je u Papuku iz Orahovice, u kojem se i danas ponose činjenicom da je Pranjić nekada bio njihov igrač. Prije nego je zaigrao za prvu momčad Osijeka, Danijel je jednu sezonu odigrao u Belišću, nakon čega nikada više nije igrao u bilo kojoj nižoj ligi. Priliku u Osijeku dobio je u ljeto 2002., tada je imao 21 godinu.
U prvoligašu s Drave Pranjić je proveo dvije sezone, dovoljno da pokaže koliko vrijedi. Briljirao je u nekoliko utakmica mlade reprezentacije, momčad u kojoj je igrao s Petrićem, Srnom, Babićem, Drpićem, Carevićem, Ljubojevićem... Pranjić je bio u prvih 11 i u onoj sjajnoj londonskoj predstavi U-21 reprezentcije koja je vršnjake iz Engleske dobila 3-0. Kroz igre za Osijek i reprezentaciju izborio se za transfer u - zagrebački Dinamo.

U ljeto 2004., nakon sezone u kojoj je Dinamo bio treći, iza Zagreba i Hajduka, Mamić je odlučio najveći dio mlade reprezentacije preseliti u Maksimir. Uzeo je Ljubojevića, Buljata, Ješea, Lučića... I Pranjića! Ulaganje u budućnost te je sezone rezultiralo - ligom za ostanak! Teški debakl jednog projekta idućega je ljeta doveo do totalne rasprodaje. Javili su se iz Heerenveena, ponudili 500.000 eura i Mamić je rekao: "Da!" Pranjić je nakon samo jedne sezone, ne posebno dobre što se njegovih igara tiče, spakirao kofere i otišao u inozemstvo.
Heerenveen se nikada nije mogao nositi s Ajaxom i PSV-om, no klub iz pokrajine Frizija proslavio se promoviranjem sjajnih mladih igrača. Iz tog su kluba bogato prodani Van Nistelrooy, Huntelaar, Tomasson, Bruggink, De Jong... Nakon četiri sezone u bijelo-plavom dresu došlo je vrijeme da i na Pranjiću Heerenveen zaradi ponešto. Odšteta je navodno sedam milijuna eura, što će reći 14 puta više nego što su ga platili!
Put koji je Danijel Pranjić prošao u sedam godina djeluje kao idealan scenarij za predstavu o putu od dna do vrha. Te 2002. Pranjić je bio nekakav tamo klinac koji igra za Belišće, a 2009. postao je velika faca koja će gaziti travu na velebnoj Allianz Areni.

SLUŽBENI DEBI ČEKAO DVIJE I POL GODINE
Nastupom protiv Norveške u Rijeci 7. veljače 2007. započela je sretna era Danijela Pranjića u reprezentaciji. Slaven Bilić ga je gurnuo u prvi plan, ali Pranjić je debitirao više od dvije godine prije toga. Cico Kranjčar koristio ga je protiv Irske u studenom 2004., pa još jedanput protiv Izraela. No debi u službenoj utakmici čekao je sve do Bilićevog dolaska. Isprobao ga je Slaven na nekoliko utakmica, pa protiv Škotske u Glasgowu, u predvečerje Eura, definitivno odlučio:
- Pranjić je naš lijevi bočni!
Nikada Danijel nije uživao u toj ulozi, ali nije od onih koji će se previše buniti. Uostalom, na Euru je bio vrlo dobar na toj poziciji. Unatoč tome, Pranjić je u Bayern došao kao lijevi vezni. Na toj je poziciji briljirao ove sezone, zabio je čak 23 gola i dobio nagradu navijača za naboljeg igrača Heerenveena.

Bravo, svaka čast, dopustite da vam čestitamo - izgovarali su umjesto uobičajenih riječi dobrodošlice ljubazni recepcionari hotela Horizont u Baškoj Vodi, ugledavši u lobiju 26-godišnjeg hrvatskog nogometnog reprezentativca Danijela Pranjića. On im je gotovo sramežljivo zahvaljivao i pristojno se sa svima rukovao, a zatim je sa suprugom Vlatkom i prijateljima sjeo na terasu i još sat-dva, koliko je čekao da im pronađu sobu, uživao u mirisu crnogorice i pogledu na blago uzburkano more u kojem već podosta kupača traži spas od velikih vrućina. No, mobitel je ipak ostavio uključen. Naime, najbolji igrač nizozemskog Heerenveena, i jedan od najsrčanijih Bilićevih momaka na, za nas, završenom Europskom nogometnom prvenstvu u Austriji, ne krije da bi karijeru želio nastaviti u nekom velikom europskom klubu, pa stoga u svakom trenutku mora biti dostupan svom menadžeru.

Gdje biste voljeli nastaviti karijeru?
- Meni je i u Nizozemskoj odlično. Novinari su me proglasili drugim nogometašem godine, navijači su me izabrali za najboljeg igrača Heerenveena, no, kako iza sebe imam odlične tri sezone, a mislim da sam dobro odigrao i na ovom Europskom prvenstvu, možda mi se posreći dobar transfer. Jer s 26 godina više nisam mlad nogometaš, mogu igrati još četiri ili pet godina, i bez obzira na to koliko bi u mom sadašnjem klubu zbog toga bili žalosni, volio bih karijeru nastaviti negdje drugdje. O klubovima ne mogu govoriti, ali mislim da bi mi se svidio život u Španjolskoj.

Jeste li preboljeli utakmicu s Turskom?
- Ljudi nam čestitaju, tješe nas, suosjećaju s nama, jer doista u toj utakmici nismo imali sreće i meni je zaista drago ako smo unijeli malo radosti u živote ljudi koji teško žive i svaki se dan bore s novim poskupljenjima. Ali strahovito mi je žao što nismo uspjeli otići do kraja. Naporno smo se pripremali za ovo prvenstvo, marljivo radili, živjeli kao jedna velika i složna obitelj u kojoj Slaven Bilić nije bio samo trener, izbornik, neprikosnoveni autoritet, već prije svega čovjek koji nas razumije i koji je u svakom trenutku uz nas. A onda nam je sreća okrenula leđa. Prije utakmice s Austrijom dobro sam spavao, iako moram priznati da sam na dan utakmice imao veliku tremu. Odlično sam se osjećao i prije Njemačke, jer sam imao predosjećaj da ćemo ih dobiti. Ali nakon utakmice s Turskom oka nisam sklopio. Cijelu sam noć vrtio film u glavi gdje smo pogriješili, gdje sam ja pogriješio, jesmo li u nekoj situaciji mogli bolje, drukčije...

Kako su reagirali ostali u reprezentaciji?
- Nakon pobjede nad Nijemcima, svi smo bili presretni. Grlili smo se, ljubili, smijali se i u svlačionici uglas pjevali Thompsonovu “Lijepa li si”. A kad smo izgubili od Turaka, bili smo utučeni od boli. Meni je to bila najtužnija utakmica u karijeri, a Srna, Olić, Ćorluka i Modrić plakali su kao mala djeca i kad god bismo ih pogledali, bilo nam je još teže. Emocije se u takvim situacijama jednostavno ne mogu suspregnuti. Svi smo u zemlju htjeli propasti. Neki su igrači govorili da će se ostaviti nogometa...

Je li vam u tim trenucima bilo žao što ste izabrali nogomet za profesiju?
- Za mene je igranje za hrvatsku reprezentaciju posebna čast i kad mi je Slaven Bilić dao šansu, ostvarili su mi se svi snovi. Novinari su me razapeli nakon utakmice s Poljskom, pisali da je najviše lopti “curilo” s moje lijeve strane, ali nisam to htio komentirati. Bilo mi je dovoljno da su uz mene moja obitelj i Slaven te da sam ostavio srce na terenu. No, bilo je mnogo teških situacija u mom životu i nikad nisam pokleknuo. Odmalena sam bio zaluđen nogometom. Rođen sam u Našicama, ali sam cijelo djetinjstvo proveo u Doboju. Imao sam jednu veliku bačvu punu lopti i samo sam njih nabijao. U našoj se kući navijalo za Dinamo. Tata, kao veliki dinamovac, imao je na zidu ovješen poster momčadi koja je 1982. osvojila prvenstvo tadašnje države. A ja sam obožavao Zvonimira Bobana. Lijepo je gledati kako igraju Ronaldo, Ronaldinho ili Romario, ali moj idol zauvijek je Zvone Boban.

Kakve vas uspomene vežu za Doboj?
- U Doboju smo živjeli do početka rata. Moj je otac Stipo bio željezničar, a majka Elvira kućanica, pa moj godinu i pol dana mlađi brat Darko i ja nismo odrasli u izobilju. Dapače, vrlo se teško živjelo. U Doboju sam krenuo u četvrti razred osnovne škole, a onda su nam jednog dana, početkom 90-ih, dok smo ručali, na vrata pokucali srpski vojnici i odveli tatu u logor. Tata nam je samo kratko rekao da mora ići, i četiri mjeseca o njemu nismo znali ništa. Poslije nam je pričao da je među ljudima koji su ga odveli u logor bio i jedan kolega s posla. Ubrzo smo mama, brat i ja morali napustiti naš stan. Naime, jedan naš susjed, koji je također bio u srpskoj vojsci, pomogao nam je da se cijela obitelj razmijeni. S nekoliko vrećica u ruci ukrcali smo se u autobus koji nas je doveo do granice kod Slavonskog Broda i tamo su nas razmijenili s ljudima iz drugog autobusa. Samo sam jednom poslije rata s roditeljima bio u Doboju. Vidio sam našu ulicu, naš stan, sve je bilo uništeno, ali mene za taj grad ništa više ne veže. Žao mi je jedino što nisam ostao u kontaktu s prijateljima, a sve ostalo želim zaboraviti.

Kako ste se nakon toga snašli?
- Skrasili smo se u Orahovici, kod djeda i bake po očevoj strani, a ja sam počeo igrati nogomet u klubu Papuk. Kad je došlo vrijeme za srednju školu, htio sam otići u Varteks iz Varaždina i ondje upisati sportsku gimnaziju, ali nisam prošao na probi. Ni u Hajduku me nisu htjeli. Svugdje sam sa 172 cm bio prenizak. A onda me iznenada u Osijek pozvao Ivan Lukačević, jedan od mojih nekadašnjih trenera u Papuku. Rekao mi je da ću jesti što i on i spavati u njegovoj kući, samo neka dođem. I došao sam. Dvije sam godine živio u stanu s njim i njegovom suprugom, pazili su me kao vlastito dijete, a Ivana Lukačevića smatrao sam drugim ocem. Na žalost, umro je, a njegova se supruga svaki put rasplače od sreće kad se sretnemo.

Na što ste potrošili prvu plaću?
- Nakon povratka iz logora moj otac je radio svašta da bi nas prehranio. I kad sam s 18 godina počeo zarađivati prvi novac, bio sam presretan što ću moći pomoći svojim roditeljima. Nisu to bili veliki novci, a počesto su kasnili po nekoliko mjeseci, ali za moje roditelje i mene, koji si nisam mogao kupiti ni kopačke, bilo je to više nego dovoljno. A najsretniji sam bio nakon što sam potpisao ugovor s Heerenveenom, jer sam ocu, majci i bratu mogao kupiti stan u Rijeci. Naime, moj je otac nakon dolaska iz logora uspio pronaći posao u struci u Rijeci, ali kako je ondje živio u željezničarskom domu, mama i brat ostali su u Orahovici. Tek kad sam im prije dvije godine kupio stan, napokon su opet svi mogli biti zajedno.

Čime vas je Vlatka osvojila?
- Upoznali smo se sasvim slučajno. Njezin broj telefona dao mi je jedan suigrač. Nazvao sam je, i malo smo popričali, ali počeli smo se viđati tek nešto kasnije. Nakon što sam jedan dan došao u trgovinu u kojoj je radila, predstavio se i pozvao je da izađemo van. Bila je to ljubav na prvi pogled. Vlatka mi se svidjela, i shvatio sam da je dobra i poštena osoba. I kad sam se morao vratiti u Osijek, bez razmišljanja je pristala ići sa mnom. Od prvog smo dana živjeli zajedno. Drago mi je da sam je upoznao prije nego što sam ostvario karijeru, jer sam apsolutno siguran da je sa mnom jer me voli. Dečko koji živi s cimerom u podstanarskoj sobi, i koji mami svaki vikend nosi robu na pranje, baš i nije prilika o kakvoj djevojke sanjaju. No, nama je svakim danom bilo sve ljepše. Vjenčali smo se lani početkom lipnja, pa smo godišnjicu braka proslavili nakon utakmice s Austrijom.

Kratko ste vrijeme bili i u zagrebačkom Dinamu.
- Ugovor s Osijekom isticao mi je 2004. Budući da sam odlično igrao, čak ušao u mladu reprezentaciju, “zapeo” sam za oko Igoru Štimcu i Zdravku Mamiću. Štimac me s Europskog prvenstva u Portugalu htio odvesti u Hajduk i praktički smo sve bili dogovorili, ali meni njegova priča nije štimala pa sam o svemu htio razmisliti kad se vratim u Osijek. Moj tadašnji menadžer Antun Novalić, koji je u to vrijeme bio u pritvoru, rekao mi je neka pričekam dok on ne razgovara s Mamićem i Štimcem. No, Zdravko je bio brži. Došao je na razgovor s mojim menadžerom u osječki zatvor i sve smo dogovorili u prisutnosti nekoliko stražara.  Tako sam postao prvi igrač koji je sklopio ugovor u zatvoru.

Koliko vam se život promijenio u posljednjih nekoliko godina?
- Prilično. Kamo god iziđem, svi me prepoznaju. S jedne strane, lijepo je vidjeti koliko značiš nekom malom obožavatelju ili bolesnom djetetu, a ponekad bih volio biti anoniman, da svoju privatnost ne moram dijeliti s drugima samo zato što sam javna osoba. I danas, kad sam došao na recepciju hotela u Baškoj Vodi, nisam se predstavio, niti sam očekivao da će mi netko, zato što sam nogometaš, stvoriti sobu koju u tom trenutku nije imao. Kako je svima, tako treba biti i meni. Najgore je kad čovjek izrekne rečenicu: “Znate li vi tko sam ja?”

Diana Šetka

Pranjic:

http://www.youtube.com/watch?v=OjHXCYKB_N4

Sretno!

http://www.youtube.com/watch?v=eb6OmzfvqCA

Jos malo jubito Pranjica, dobro je sto je trener inzistirao na njemu, Gaal ga ne dovodi da bude na klupi, alal ce da rasturaju "kulen-braca" Ola-Lola i Pranjic

Zar je i Pranjic iz Bosne?

Nisam znao.

pranjic s konja na magarca...

zar i ti sine Brute???