Davor Šuker je bio veliki igrač. Jedan od najvećih što su ih Hrvati ikad imali, računavši i one igrače koji su igrali u obje Jugoslavije. Rijedak primjer lisice, centarfora kojeg možeš samo poželiti. Dobro, nije pucao s obje noge pa je Frane Matošić rekao da i nije baš neki igrač. Ali kako je baratao s tom "jednom nogom" to je bilo maestralno. Podvaljivao, lobao, valjao, zavlačio, utrpavao. Podmuklo i podrugljivo. Primanje lopte u letu, nakon isto tako šeretskog i posprdnog Asanovićevog pasa "s očima na leđima" i lagani dodir koji je smiješnim učinio Bartheza, koji leti zrakom i u čudu gleda lagani dodir Šukerove kopačke i dok još nije ni dotakao zemlju, glavom mu leti misao.."kako me samo ovaj učinio magarcem". To je bilo onda kad smo se u nevjerici ponadali, makar na tren, i kad su svima srca stala, kad smo vodili u polufinalu svjetskog prvenstva protiv velike Zidanovske Francuske na njihovom Stad de Fransu. Kratko je trajalo sjećamo se. Neobjašnjivo Bobanovo poigravanje i Thuram koji daje svoja jedina dva gola u životu, odgurivanje Jarnija i nemoćnog, inače to prvenstvo nevjerovatnog Ladića. Par godina ranije valjao je Šuker Koepkea po poljanama Engleske, lobao Schmeichela ko kakvo amatersko derle i zamalo mu utrpao gol s pola igrališta. U borbi za treće mjesto na svjetskom prvenstvu, kad smo pobijedili Nizozemsku, možda najjaču ekipu na tom prvenstvu a koja nam je napravila 10 mrtvih šansi i dala jedan gol a mi njima dvije polušanse i dali dva gola, onda kad je Prosinečki u stilu klizača na ledu izvrtio sebe i nizozemsku obranu i podvalio loptu ispod ispružene dvije noge dva braniča i golmanske ruke. Drugi gol je bio Šukerovo savršenstvo, zamah noge polukoso od gola, Van der Saar napet, spreman za bombu i paradu, stotinku poslije gleda kako Šukerova podrugljiva lopta, i sve mu se čini da ima ruke i jezik, pa mu se plazi i belji, šišti zlokobno travom, lagano i opasno ko bomba s fitiljem. Jedva ide a ne možeš joj ništa, pa onda i on poput Bartheza, osjeća, kako mu lagano rastu uši . Poput kapetana bojnog broda koji nemoćno gleda jedva primjetnu brazdu u moru i zna da taj lijeni trag znači samo jedno. Da koju sekundu kasnije njegov brod leti u zrak.
Na zalazu karijere još nas je jednom podsjetio na vlastitu genijalnost, protiv Irske u Zagrebu, kad na jednu očajničku svijeću Roberta Kovača, projektiranu sa naše polovice, dok sudac već drži fućkalicu u ustima, puni pluća zrakom da puhne zadnji zvižduk, zvižduk s kojom odlaze sve šanse za EP 2000-te, sa igračem na leđima, koji se objesio na njega ko da ga nosi preko potoka, istom nogom prima loptu i perifernim vidom gleda golmana kako mu leti u noge , i opet klasika, onaj podrugljivi dodir i lopta koja, valjajuć se od smijeha, ulazi u gol. Kasnije smo taj gol prokockali na utakmici sa tadašnjem Saveznom Republikom Jugoslavijom. Utakmica u kojoj je Šuker bio svojevrsni tragičar. Nije mu priznat gol a kod rezultata 2:2 lopta mu je, servirana od Bokšića, skoro na liniji prošla kroz noge. A trebao je samo dodir, (Frane Matošić bi rekao,..jebeš napadača koji ne tuče s obe noge) a to je bio dodir za onu drugu kojom je samo hodao. Čovjek koji je svojim manguparijama učinio "magarcima" najbolje svjetske golmane, nije uspio gurnuti loptu preko crte. I to se događa.
I pamtili bi ga i pamtimo kao velikog igrača. A onda je završio karijeru i krenio u neke druge vode. Nogometna akademija nije prošla baš najbolje, pričalo se o Šukeru kockaru, još ranije o njegovoj epskoj škrtosti. Šuker vele... nosi svoj šampon, ne ostavlja ga. Piće ne plaća. I sve to nije moglo pomutiti priču o velikom centarforu, mangupu koji jače udara loptu glavom nego mnogi igrači nogom. Tako to ide, o velikim igračima i velikim ljudima općenito idu i svakakve priče po onoj narodnoj da se za dobrim konjem prašina diže. Jer taj "dobri konj" veli narod, ima sto mana a loš samo jednu. A ta je da ne valja ništa. Malo što je moglo pomutiti Šukerovu karizmu i sjećanje na njegove golove. Ali kao što to obično biva u životu ako se dovoljno trudiš, onda i uspiješ. Pa se i Davor Šuker, veliki nogometaš baš ono potrudio, udarnički dao sve od sebe, da uništi svu svoju karizmu, da je pretvori u prah i pepeo i umjesto da bude pamćen po ušima koji rastu Barthezu i Van der Saru, sad te iste "magareće" uši rastu nama i svim pravim hrvatskim navijačima. Postao je otužna pudlica vladara hrvatskoh nogometa. bahatog primitivca Zdravka Mamića koji je cijeli HNS pretvorio u svoj vlastiti privatni posprdni igrokaz. Utakmice se prekidaju zbog vrijeđanja dotičnog, koji više voli da propadne hrvatski nogomet , da stadioni budu prazni nego da on suzbije vlastitu sujetu i povrijeđeni ego. Radi kojega naručuje kazne od Uefe krijući se iza rasizma i homofobije. Šuker svojevoljno igra u tom prozirnom Mamićevom igrokazu. Može li biti bjednije pozcije za jednog nekada velikog igrača, čije su ime klinci masovno nosili na dresovima nadajuć se da će neki od njih jednog dana imati samo dio njegove nogometne genijalnosti.
Znalo se da je on Mamićev igrač još davno. Još odonda kad su se u pograbila dva nekadašnja suigrača . Štimac i Šuker. U TV emisiji, u jeku "Nećeš razbojniče" afere koja nikad nije zatvorena i trenutka kad se činilo da će Mamić po prvi put izgubiti premoć u HNS-u. Šuker je percipiran kao Mamićev "paradni konj" koji će naslijediti danas pokojnog Vlatka Markovića a Štimac kao mangup i fajter koji ima petlju stati primitivcu na crtu. Ne baš idealan, s raznim pričicama iza sebe i gardom kojeg je sam potencirao, gard mangupa koji ipak gleda svoj interes, čovjeka koji je iz Splita donio svađu s Torcidom. Ali sve je bolje od Mamića, kako onda tako i danas, rezonirao je već pomalo očajni hrvatski navijač. Štimac je bezdušno sprdao svog nekadašnjeg suigrača kojeg je nacija tada prvi put vidjela bez lopte. Skromnog vokabulara indijanski je ponavljao " ja brand ja brand" na što se Štimac posprdno smijuljio. Koje razočarenje. Štimac je kasnije i sam postao "sluga pokoran" Mamiću i intimizirao se sa svojim "ljutim suparnikom" tepajuć mu "Zdravko" kako bi dokazao onu da pognutu glavu sablja ne siječe. Ispalo je po onoj Zdravkovoj..nećeš razbojniče na mjesto predsjednika HNS-a ali možeš biti izbornik. I Igor je pognuo šiju.
Šuker je poslije i de iure postao predsjednik HNS-a i stavio vlastitog gazdu za osobnog potpredsjednika. Svi naravno znaju da je Mamić glavni "izvršni dopredsjednik" a nekad veliki igrač Šuker samo njegova otužna marioneta. I samo boja glasa, drugačiji ton prikriva da ono što ustvari svojim skromnim rječnikom govori Šuker, sve one epohalne gluposti, svo ono ruganje zdravom razumu, svo preseravanje, da to ustvari njegovim ustima i jezikom progovara Mamić i da on tu samo služi samo kao kulisa, pokretna usta, trbuhozborac. Nećemo nabrajati sve njegove tuparije koje je izgovorio, predugo bi trajalo a i otužno je. Jer ipak svima nama u podsvijesti još titra ona slika, " Barthez leti zrakom a ispred njega, malo pognut na loptu, koju, kao da je upravo eruptirana iz vulkana, vrelu i plamteću, uz mali podskok dotiče vrh Šukerove kopačke. Kad nismo vjerovali svojim očima. Mi smo u polufinalu svjetskog prvenstva i mi vodimo.
Njegove idiotarije o nekad velikim navijačima Hrvatske koje danas vrijeđa samo zato jer su u ratu sa njegovim gazdom. Sve gluposti i sva autosramoćenja i samoponižavanja koja radi da se umili gazdi. Budalaštine o rasizmu i pričanje tupavih pizdarija iako i zadnja budala zna, da su navijači ostali isti a da se promjenio ON. Da je od velikog igrača postao mala marioneta. Igračka u Mamićevim rukama, otužni klaun, koji se potrudio i dao sve od sebe da poništi svoju veliku nogometnu karijeru i da od čovjeka čije se ime nosilo na dresovima postane Mamićeva osobna budala o kojem se pričaju vicevi. Zar je to sve vrijedno, taj lažni položaj, lažni sjaj i toplina Mamićevog sefa.
HNL je postao farsa, utakmice se prodaju ko na sajmu, gazda ima pola lige u šaci, kojima dijeli bodove, sa svim svojim A i B ekipama, svim svojim filijalama kojima, kao nekad monarsi svojim podanicima, velikodušno dodjeljuje kup, stvarajući tako ko hrčak sebi zalihu za slijedeća "maestralna" prvenstva, nove rekorde, koja će proslavljati u apokalaptičnom ozračju Maksimira a sve da bi prodao pokojeg igrača i ušao u Europu gdje će gubiti teniskim rezultatima, služiti za sprdnju i srozavati ugled hrvatskog nogometa. Prekidat će se utakmice jer je primitivac, poznat po skaradnom ponašanju u javnosti, neartikulirani divljak i prostak, odlučio da je vrijeđanje njega osobno, rasizam i homofobija. I svemu tome Davor Šuker hladno asistira.
U ona vremena kad je Davor Šuker stavljao prst na žilu kucavicu opipavajući vlastito bilo, a na vratima se kao suri orao raskrečio Stelea, kad su nam srca tukla ko zvonarski bat, kad je sudac neobjašnjivo ponavljao penal i tjerao nas pred srčani, kad je bilo sigurno da nam lupa u prsima jače nego NJEMU, koji mora pucati po drugi put i koji je šeretski, bećarski bezobrazno, spremio Stelei loptu u isti kut na isti način. I tko je onda mogao znati da ćemo skoro 20 godina kasnije zavapiti..Davore stavi prst na čelo i zamisli se malo.
(copy/paste)