ZAGREB – Kakva to utakmica 12. listopada (2002.) u Sofiji očekuje hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne treba uopće dvojiti. Bit će tu elemenata rata s primjesama teškoga fizičkog rada, možda uz nešto igre, jer se jedino tako može suprotstaviti zahuktalim Bugarima u utakmici koja je za Hrvate vrlo važna. Ne osvoje li barem bod, teško će izbornik Otto Barić preživjeti još jednu hajku. A zna se što slijedi nakon toga: nova mukotrpna izbornička kampanja s uobičajenim folklorom kića, prostakluka i podmetnutih nogu, začinjenih samodopadnim uvjerenjem novih brojnih kandidata kako se izborničkim poslom mogu baviti bez većih teškoća.
Blago zemlji koja ima toliko ljudi uvjerenih da su sposobni za to... Drugo je pak pitanje zašto u klubovima u kojima rade godinama isti ti veliki treneri ne mogu proizvesti igrače za kojima svi plaču i kukaju da nam nedostaju, da bi svu odgovornost bacili na izbornika? I glavni čelnici HNS–a naći će se tada na vjetrometini.
Podjednako kao i izbornikova, tražit će se i njihove glave za "lošu politiku HNS–a u procesu smjene generacija, jer nisu znali osmisliti okolnosti u kojima bi se iskovali likovi kao što su Boban, Asanović, Bilić, Soldo, Štimac, pa i neki novi Prosinečki, Šuker i Jarni". Makar teorijski, Hrvatska još može isplivati iz teškoća, čak i da zapne u Sofiji.
Upravo zbog obilježja sofijske utakmice, kao i teške "artiljerije" koja će određivati njezine smjernice, za pretpostaviti je da bi u njoj teško bilo mjesta za neke naše majstore umjetničkoromantičarskog opredjeljenja, koji bi, primjerice u Osijeku, protiv Estonije dobro došli. Mnogima je odmah na pamet pao Prosinečki i njegove lopte s "očima", za koje je ta utakmica bila kao stvorena. Još se više spominjao Davor Šuker, "jer bi kao osvjedočeni rasni strijelac zasigurno iskoistio jednu od onih brojnih prilika i žmirečki ih pogodio..." No, u Sofiji će se, za razliku od Osijeka, ići na svakoga suparničkog igrača kao na najljućeg neprijatelja. Za tu se utakmicu mora biti spreman dati i više no što se može. Ulog je za obje strane vrlo velik.
Kako, međutim, trenutačno stvari stoje, sumnjamo da bi Davor Šuker za sofijsku utakmicu mogao dobiti pozivnicu. Zapravo, malo je vjerojatno da će je uopće dobivati dok je Barić na čelu reprezentacije.
Ako je, naime, točno ono što je Šuker u svom posljednjem "otvaraju srca" u utorak rekao našem uglednom reporteru, a razočaran jer nije pozvan za susret s Estonijom, onda više ne želi igrati u reprezentaciji ili vjeruje kako će Otto vrlo kratko trajati, pa će već kod idućeg izbornika opet imati željeni tretman, uvažavanje i povjerenje.
Pitamo, naime, koji bi to izbornik na ovoj kugli zemaljskoj u reprezentaciju pozvao igrača koji izjavi, kao što je to učinio Šuker kad je, govoreći o reprezentaciji kao o Barićevu čudu, dodao da je srozana na razinu desetorazredne reprezentacije. A da bi svemu tome dao dodatnu snagu, Šuker se osvrnuo i na to kakav bi kao čovjek i trener trebao biti hrvatski izbornik: – Treba nam normalan trener. Priliku treba dati normalnom čovjeku, a ne frustriranim ljudima, kojima je jedino važno pobijediti Ćiru...
Nakon takvih riječi, 34-godišnji Šuker stvarno se više ne treba nadati izbornikovu pozivu, čak i da se u njemu probudi nova mladost. Pitanje je, međutim, hoćemo li već sutra dobiti demanti tih Šukerovih riječi, kao što je demantirao da je izrekao onu čuvenu sumnju u zatajenje im jedne dnevnice na pripremama u Austriji uoči SP-a?